Takvi su vam naši doktori
Bila sam djevojčica u ratnom Sarajevu kada sam na prvim stranama Oslobođenja pročitala vijest o velikom, nevjerovatnom uspjehu sarajevskih ortopeda. Poslije prvih nekoliko mjeseci rata nestalo je fiksatora, nabavka nije bila moguća, gorjelo je sve, pucalo, opsada je uzimala svoj danak. Naši doktori specijalisti za ortopedsku hirurgiju i traumatologiju prim. dr. Šukrija Đozić i prim. dr. Raib Salihefendić su došli na ideju da naprave svoju modifikaciju vanjskih fiksatora i zajedno sa dipl. ing. mašinstva Enesom Baralićem, direktorom jednog pogona u Energoinvestu, napravili fiksator koji je dobio naziv sarajevski ratni fiksator (Sarafix). Zahvaljujući njihovoj pameti, sposobnosti, želji, spašene su desetine nogu i ruku povrijeđenih Sarajlija. Suvišno je i pisati koliko sam se ponosnom osjetila što pripadam tom vremenu, tom narodu za koji ne postoji nemoguće. Koliko su veliki u mojim očima bili.
O njima, iskreno poslije duže pauze, sve češće razmišljam u posljednje vrijeme. Jer, takvi su vam naši doktori. Kada se nađu pred zidom, praznih ruku, kada ih napusti sve, a prijeti sa svih strana, progovore, vrisnu, pomaknu planine, pretrče okean, sruše zidove nemoći i prsa u prsa se uhvate ukoštac sa problemom, s neprijateljem. Neustrašivo, dostojanstveno, ponosno i prkosno stanu na prvu liniju ispred svih nas. O ratnim doktorima razmišljam zato što su brojni onkolozi i danas u rovu, na prvoj liniji, prsa u prsa sa neprijateljem. Udara sa svih strana, puca, grmi, gori! Samo što su danas oružja drugačija. Metke čuju samo oni u čija tijela se svakodnevno ispaljuju, čija tijela su izrešetana nemogućnostima, neimanjem, nehtijenjem, politikama, nezainteresovanošću, dokazivanjima, ličniim interesima... i čuju ih oni koji vidaju te rane. O, kako sam tek na njih ponosna.
Našim doktorima nikada ne drhti ruka, ne drhti glas, ne spuštaju poglede i kičme ni pred kim. Svoje zvanje i znanje dostojno nose. Kao lavovi se bore za nove informacije, edukuju se, šire sposobnosti i vještine i cijenjeni su i na istoku i na zapadu i na sjeveru i na jugu. Tako je sve dok ne dođu u svoju ordinaciju gdje im duše progovore. A kada duša progovori i glas i ruka zadrhte i tijelo se povije, bespomoćnost progovori. Samo pacijenti i doktori znaju kako izgledaju trenuci kada se nađu jedan nasuprot drugome. Kako zastaje dah. Kako srce ubrzano lupa. Kako strah nadjača i um i razum. Samo pacijenti i onkolozi znaju koliko je bolno napisati na nalazu lijek za koji znaju da se ne može kupiti, pronaći, platiti. Samo oni znaju koliko je mučno razgovarati o lijekovima koje na raspolaganju ima cijeli svijet, a nama su nedostižni i nedostupni, a jedini su koji pacijentu mogu spasiti ili produžiti život.
Samo oni, jedan nasuprot drugome, pacijent i onkolog znaju kako je zavisiti od onih koji neće i ne žele da rade svoj posao, raditi, ali i živjeti svezanih ruku, oduzetih mogućnosti, sa krikom koji niko ne čuje. Naši onkolozi su naši heroji, čarobnjaci, svjetlo, nada. Naši onkolozi su ono najljepše što čovjek doživi u najtežem periodu svoga života. Ljudi koji donose osmijeh na bolešću napaćena lica, ljudi koji vraćaju nadu koju su nam oduzeli svi koji o nama odlučuju, ljudi koji nam vraćaju od terapija ugasli sjaj u očima, ljudi koji vagaju svaku riječ djelo, ljudi koji nam vraćaju glas i dostojanstvo. Na odjelu kroz koji dnevno prođe 500 pacijenata, teško bolesnih ljudi, sija svjetlo želje i nade koje osvjetljava naše trnjem i korovom zarasle staze.
Hvala vam što nam vraćate vjeru u dobro, što nam budite nadu, što stojite ispred nas na bojnom polju i nerijetko primate metke za nas. Hvala vam što imate znanje koje vam je ulaznica za sve onkološke svjetske kliničke centre, a vi ne odustajete od nas. Ne ostavljate nas. Ne prepuštate nas.
Hvala vam što razumijete neizgovoreno, čujete naše uzdahe i preplašene otkucaje srca, brišete suze koje ne padaju na zemlju nego na dušu.
Hvala vam što ne odustajete od nas ni jučer, ni danas, kada su svi digli ruke od onkoloških pacijenata. Hvala vam, saborci naši, snago i nado! Hvala vam, naše sutra!