Sve između zore i noći je previše

Kada ispod svoga imena ugledaš Ca, ostaneš bez daha. Probaš udahnuti, ne ide. Zraka nema. Omča vam je svezana oko vrata. Zaboli svaki dio tijela. Ne vidiš, ne čuješ ništa. Tupi udarci u mozgu vam oduzmu ravnotežu, ukoče vas, zalede, odjekuju i bole. Izgubite se u vremenu i prostoru. Ta dva slova, Ca, oduzmu osjećaj za vrijeme, prostor, za toplo, hladno, za jučer, danas... oduzmu vam sutra, jer u tom trenutku ne postoji ništa osim ta dva slova ispod vašeg imena. Ta nesreća vam sjedne na grudi i ne dozvoljava da se vratite na početne postavke. Nikada više. Jer sve što ste bili prije, ostaje zauvijek u prošlosti. Rađate se novi, drugačiji. Ne znam da li bolji ili gori, ali na sve i svakoga, pa i na samog sebe, gledate drugačije, čujete drugačije, razmišljate i planirate drugačije, vjerujete drugačije.

Karcinom vam oduzme dio tijela. Pomirite se s tim, čini vam se lahko, jer je najvažnije odstraniti sve što je “zarazilo” to zlo. Ali na tijelo više nikada ne gledate isto. U duši ste sretni što nema tog zaraženog dijela, ali oči vide da ste “unakaženi”. Nema vas, nema dijela vas, nema onoga što je Stvoritelj stvorio u najljepšem liku i obliku. Ali, i ne treba vam. Može se živjeti i bez toga. Može, ali zašto ja moram? Ne gledate se, ne dodirujete, okrećete glavu. Živite u tuđem tijelu. Lete pitanja, dileme, misli kroz glavu dok tražite razlog, alibi, odgovor i utjehu. Ne izgovarate mnogo toga naglas, jer neće vas razumjeti. Počinjete sve to slagati u sebe. Gubite trećinu, polovinu kilograma. Neko bi nekada to jedva dočekao, ali uz tamne podočnjake, oteknuto lice, odlično znate kako izgledate i na šta ličite. Ostajete i bez kose, obrva. Nerijetko preko noći otpadnu nokti. Koža je suha, toliko je osjetljiva da ni sat ne možete staviti na ruku da se ne otvore rane. Desni krvare, zubi bole, isplivavaju. Kosti počinju boljeti toliko jako da vas vrijeđa majica. Umorni ste već poslije jutarnje toalete, a treba cijeli dan funkcionisati, razgovarati, raditi, nasmijati se, biti kćerka, supruga, majka, drugarica, kolegica, radnica. A vi, vi ste tako slabi, umorni, iscrpljeni, puni briga i problema i sve što se desi između zore i noći vam je previše.

Zamislite kako onda pored bolesti koja vam oduzme zdravlje, dio tijela, snagu, planove, ambicije, podnijeti činjenicu da u Bosni i Hercegovini karcinom mnogima oduzme i ponos i dostojanstvo. Jer, u BiH pacijenti da bi preživjeli, moraju moliti za lijek, javno ili tajno nebitno je. Prijatelja ili neprijatelja, znanog ili neznanog, potpuno je svejedno. Ljudi koji su naučili da rade i od svoga rada žive, ljudi koji se i bolesni bore, ne odustaju. Dovedeni su u situaciju da za lijek, za život mole. Humanitarna organizacija Pomozi.ba je za četiri godine prikupila i za liječenje bh. državljana uplatila 23 miliona KM. Pored toga, brojni su oni koji mole sindikate firmi u kojima su zaposleni, za mnoge skupljaju radne kolege, školski prijatelji, rodbina, komšije... stotine je onih koji rasprodaju svoja imanja, jedinu nekretninu koju imaju, automobil. Ostaju bez svega “bez čega se može”. Samo da prežive. Pod pritiskom svega toga što je previše pucaju brakovi, udaljavaju se nekada najbliži. Pretežak je teret koji u život donese karcinom. Pretežak i da ga nosi stotinu leđa, dvjesto duša, tristo života.

A, pretežak je zato što nam je država okrenula leđa, ne pruža nam podršku, ne olakšava, ne razumije, ne želi.

Kada započne liječenje karcinoma, onda shvatiš da je ona omča oko vrata sa početka teksta, sa početka puta kroz ovu prašumu pokušaja liječenja karcinoma ustvari država. Država koja vrat i dušu steže nemanjem, steže nerazumijevanjem, steže nehtijenjem, steže nezainteresovanošću, steže svim silama... do posljednjeg udaha. A, država su svi oni koji predlažu, glasaju, usvajaju zakone, pravilnike, propise, odluke, imenuju odgovorne. Svi oni koji su predložili i izglasali da zdravlje u Zakonu o raspodjeli budžeta FBiH bude na posljednjem mjestu, pod tačkom ostalo. Svi oni koji su predložili i izglasali budžet FBiH za 2025. godinu u kojem je opet Fond solidarnosti ostao bez potrebnih sredstava. Svi oni koji su na pozicije imenovali one koji listu lijekova nisu revidirali šest godina. Svi oni koji nas ne vide, ne čuju, ne žele, kojima smo trošak, nepotrebni trošak, jer ipak ima puno važnijih stvari od ljudskog života, kao npr. tuneli, saobraćajnice, plaće za zvaničnike, novac za reprezentaciju, helikopteri, kamioni, avioni...