Svako nevrijeme rađa svoje heroje

Šta je “ostalo”? Ono bez čega se može. Ono što ne mora. Ono što je tu samo da bi negdje pisalo da ga ima. Ono što nikome nikad nije na pameti. E, godinama je zdravstvo bilo pod rubrikom “ostalo” na listi raspodjele budžeta, na stavci osam. I dok se dođe do ove tačke, para nema.

Posljednjih nekoliko godina udruženja pacijenata su napisala kilometre dopisa, pokucala na stotine vrata, progutala hiljade knedli u grlu, prolila litre suza, provela sate u razgovorima i pregovorima da objasne, pokažu, približe, pisala inicijative, molbe, pitanja, čitala zakone, pravilnike, preporuke... samo da bi zdravstvo dobilo barem svoju tačku u zakonu. I dobilo je. Na sjednici Zastupničkog doma Parlamenta FBiH prije nekoliko dana zdravstvo je dobilo svoju tačku 5.

Taj posao u tišini udruženja pacijenata se ne vidi. Taj posao koji je u četiri zida, za okruglim stolovima, na hodnicima parlamenata, taj posao koji traje i dan i noć, non-stop, bez prestanka, koji strašno iscrpljuje, umara, nervira, ljuti, rastužuje je nevidljiv. Kao što su i sami pacijenti, ljuti, preplašeni, umorni, iscrpljeni, nevidljivi.

A, udruženja bi se trebala boriti za ljepše uslove života pacijenata, da pacijenti odu na izlet, pozorišnu predstavu, promociju knjiga, dobiju adekvatnu periku, implantate, proteze, bave se kreativnim radom, druže se, edukuju zajednicu, promovišu zdravlje, prevenciju, osnažuju međusobno. Udruženja bi trebala biti korektor, sagovornik, vodilja do ljepšeg i boljeg sutra za sve, kao što su u cijelome svijetu. Međutim, kod nas, uz sve to što osnažuje pacijenta, čini nam život ljepšim i lakšim, udruženja vode rovovske bitke za osnovna prava, osnovne lijekove, ono što je svugdje zagarantovano svim poveljama, zakonima, pravilnicima i o čemu nema rasprave. Ono o čemu pacijenti ne bi trebali razmišljati, a kamoli brinuti se. A kod nas... ne da brinu, nego žive, ustaju, bude se sa pitanjima hoću li sutra imati osnovni lijek, hoće li propisani lijek uopće biti registrovan u BiH, šta da radim, kako da se liječim, od čega sada da odvojim da kupim...

Kod nas pacijenti moraju čitati zakone, pravilnike, poznavati procedure, nadležnosti, obaveze, kod nas pacijenti nemaju vremena da se posvete sebi, ozdravljenju svoga tijela i svoje duše. Jer, pate i trpe i tijelo i duša podjednako. Sve je komplikovano, nedostižno, nemoguće. Za šta god uhvatimo rukom isklizne. Čini vam se ako samo na trenutak sklopite oči, zaspete ili skrenete pogled, sve će otići u sunovrat. Morate biti na oprezu uvijek.

I zato ne postoje riječi kojima bilo ko može zahvaliti udruženjima na svemu što rade. Na svim razočarenjima, tugama, suzama, pobjedama, uspjesima, na svim sastancima od kojih su brojniji oni bez zaključaka, na svim zatvorenim vratima koja su svojom upornošću otključali i otvorili, na svim satima provedenim za stvaranje boljih, ljepših, sigurnijih uslova za život i liječenje bolesnih, teško bolesnih. Ne smije se zanemariti ili zaboraviti i da na čelu većine udruženja stoje bolesni ljudi, pacijenti, oni koji su i sami umorni od bitke za vlastiti život, za vlastito ljepše sutra, za lijek, uslugu, a tako jako, snažno, intenzivno, beskompromisno biju bitke za sve nas.

Misle na sve nas. Stalo im je do svih nas. Svako nevrijeme rađa svoje heroje. Naši heroji su ovi ljudi. Oni koji zanemare vlastite potrebe, vlastito zdravstveno stanje, vlastitu porodicu, vlastite obaveze da bi u jednom danu stigli na sto strana, ponudili odgovore na bezbroj pitanja zabrinutih pacijenata ili članova njihovih porodica, molili za živote svih nas, natjerali sistem da se bavi svojim poslom, ponudili rješenja, načine, mogućnosti. Oni koji svima pružaju ruku prijateljstva, zagrljaj pripadanja, riječ podrške, mjesto na kojem se pacijenti osjećaju najopuštenije, najprihvaćenije, najcjenjenije. Oni koji su beskompromisni u borbi za prava pacijenata u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, jer dok u cijeloj državi svi ne budemo imali jednaka prava na liječenje i život, borba ne smije stati.