Sudbina zarobljena u 1970-im

U četvrtak mi je onkološka kontrola, jedna od ne znam im ni broja. Posljednjih sedmica prikupljam nalaze, svaki dan mi počinje nekim pregledom, čekanjem uputnica, snimanjima, čekanjem nalaza. Poslije onkološke kontrole, ako sve bude uredu, u dnevnoj bolnici bih trebala preuzeti terapiju za narednih šest mjeseci ili do sljedeće onkološke kontrole. Otvaram web stranicu KCUS-a da provjerim ima li trenutno moje terapije, jer je poslije prošle kontrole nije bilo. Posljednjih šest mjeseci sam se snalazila, kupovala, preskakala terapiju, mijenjala, posuđivala nekoliko tableta. Lista deficitarnih citostatika na webu KCUS-a nije ažurirana već 10 dana. Nimalo pozitivan znak. Moglo bi biti svašta kada ujutru dođem. Odmah, da bih bila spremna, ukucavam naziv lijeka na Google, da vidim gdje ga najbliže ima, po kojoj cijeni, jer i cijene lijekova vrtoglavo rastu iz dana u dan. I prvi tekst koji ugledam je istraživanje o lijeku koji koristim već pet godina, svaki dan, jer njegov snažan antiestrogenski učinak blokira rast stanica raka. Otvaram studiju i prvo što ugledam je godina izlaska na tržište ovog lijeka. Za upotrebu je odobren 1970-ih godina, a prva odobrenja za liječenje uznapredovalog raka dojke datiraju iz 1977. godine. Računam... lijek više od decenije stariji od mene. Od tada do danas na tržištu su se pojavile desetine, stotine, hiljade lijekova, ali mi masovno još posežemo za ovim iz 1970-ih. Istina, on se još upotrebljava u cijelom svijetu, pokazao se kao zlatni standard, ali sasvim sigurno ne u ovolikom broju i ovolikim količinama. Jer, imaju savremeni, pametni lijekovi, imaju mogućnosti brojnih raznih analiza koje pokazuju šta, kako i kada treba pacijentu uključiti. Mi nemamo. Mi masovno koristimo lijekove iz 70-ih i 80-ih, za bolje ne znamo.

Pokušavam saznati i na šta sve utječe dugotrajno korištenje ovog lijeka, jer već poslije druge-treće godine njegove upotrebe počinju problemi sa žuči, srcem, bubrezima... Ali, većina studija je provedena 1980-ih i 1990-ih godina. Jer, ko će se još danas, 2026. baviti lijekovima iz 1970-ih godina. Ipak, i tada je pisalo najčešće nuspojave su valunzi, umor, promjene raspoloženja, gubitak koštane mase, bolovi u zglobovima i kostima, promjene u tjelesnoj težini, povećan rizik od srčanih problema, neuropatija i mučnina... može izazvati zadebljanje endometrija, povećavajući potrebu za kiretažom. Povećava i rizik od krvnih ugrušaka i moždanog udara...

I dok svjetska medicina juri prema imunoterapijama i genetskom inženjeringu, desetine, stotine, hiljade žena u Bosni i Hercegovini svoj život povjerava lijeku koji je stariji od mene. I ne zato što je on za nas najbolji izbor, nego presuda sistema koji je odlučio da moj i životi hiljada žena ne vrijede najnovijih medicinskih postignuća i dostignuća. Dok se u razvijenom svijetu onkologija transformira brzinom svjetlosti, mi smo zaglavili u 1970-im. Lijekovi su postali simboli naše onkološke, zdravstvene, ljudske bijede, ogledalo države kojoj su pacijenti samo statistički teret, a ne ljudska bića vrijedna inovacije. Istina, ovaj lijek je spasio i spašava i danas milione žena širom svijeta. Ali, u 2026. godini on bi trebao biti jedna od opcija, a ne jedini izlaz za većinu.

Svijet danas koristi ciljane terapije, inhibitore ciklina i personaliziranu medicinu koja nuspojave svodi na minimum, a učinak na maksimum. No, te terapije koštaju. One zahtijevaju državu koja brine, fondove koji se ne prazne na “čudne” načine, državu kojoj prioriteti počinju s ljudskim životom. Umjesto toga, mi dobivamo “klasiku” jer je ona najjeftinija. Simbolika ovog lijeka u našim rukama je brutalna. Dok medicinski časopisi pišu o revoluciji u liječenju raka dojke, mi preživljavamo s nuspojavama lijeka koji je stariji od većine i onkologa i pacijenata. To nije provjerena metoda, to je nužna mjera štednje. Zato se često pitamo i računamo koliko vrijedi godina života jedne žene u ovoj državi? Često su te cifre različite, od nekoliko stotina KM koliko mjesečno košta lijek iz sedamdesetih, do nekoliko desetina hiljada KM koliko koštaju savremene terapije. Naša borba s rakom je dvostruka, jedna protiv ćelija koje se oštete i izgube sposobnost normalne diobe, počinjući se nekontrolisano dijeliti, a druga protiv sistema koji nas je otpisao. Ali dokle god se novac troši na sve osim na zdravlje, na život, na čovjeka, naša sudbina ostaje zarobljena u 1970-im.