Što fra Didak ima s Thompsonom

Pitanje je retoričko, ali ga je nužno postaviti: Što fra Didak Buntić ima s Thompsonom? Odgovor je, naravno, ništa. I ne samo da između njihovog javnog djelovanja nema nikakve sličnosti, nego su im baštinske vrijednosti izravno suprotstavljene. No, to očito ne misle cinici iz lokalnih hrvatskih i crkvenih vlasti u Bosni i Hercegovinu, zajedno sa Središnjim uredom za Hrvate izvan domovine, dakle državnim tijelom koje podržava tzv. artwashing i na fra Didakove dane dovodi Marka Perkovića Thomspona. Da budem do kraja konkretan, s jedne strane imamo istinskog prosvjetitelja zapuštenog, nepismenog i gladnog naroda, čovjeka koji je čitav život posvetio tome da Hercegovinu i njene ljude izvuče iz bijede i neprosvijećenosti, koji je tim povodom obijao pragove Zemaljske vlade u Sarajevu i na bečkom dvoru, koji je, de facto uspio utjecati na promjenu društvene svijesti otvorivši vrata školovanju žena i novim poljoprivrednim kulturama, koji je na kraju krajeva, više od dvanaest tisuća hercegovačke djece spasio gladi, udomivši ih u Slavoniji. I koji je uz sve to bio iznimno školovan čovjek, koji je čitav život ulagao u sebe, kao i u ljude iz svog kraja.

S druge, pak, strane imamo temeljito neobrazovanog, a iznimno samodopadnog čovjeka, čija su jedina legitimacijska referenca u javnosti pjevanje ustaških pjesama o Jasenovcu i Staroj Gradišci, stihovi o tome kako je loša bila 1945, kako će spaliti Krajinu do Knina, koji uzvikuje ustaški pozdrav pred stotinama tisuća ljudi, aktivno širi mržnju i fašističku ideologiju i radi sve da onemogući prosvjetiteljstvo kao ideju. Pored toga, nije mu mrsko ni uzurpirati zajedničke javne prostore u stambenoj zgradi ili uzeti mito da ne bi pjevao u izbornoj kampanji protiv HDZ-a.

Spojiti njih dvojicu na bilo koji način, a kamoli tako da se Thompson najavljuje kao zvijezda fra Didakovih dana, do te mjere je blasfemično prema životu fra Didaka Buntića, prema uopće ideji franjevaca kao reda zagovaratelja sirotinje, skromnosti i ljubavi među ljudima, pa i intelektualno ponižavajuće za ljude kojima je Thompsonov nastup namijenjen, da je potpuno nevjerovatno da to tako prolazi.

I onda se u svemu tome digne jedan glas razuma iz sarajevske Srednje muzičke škole koja je odbila sudjelovati u toj blasfemiji, jasno navodeći zbog čega u tome ne želi sudjelovati i dodatno objašnjavajući koliko cijene fra Didakovo nasljeđe.

Ako bismo probali pogoditi hoće li organizatori imati ikakvu reakciju na odbijanje sarajevske muzičke škole za normaliziranjem Thompsonovog prisustva na ovakvim manifestacijama, postoje samo dvije mogućnosti. Jedna je potpuna šutnja i pravljenje kako do otkazivanja nije ni došlo, a druga je klasična pila naopako u vidu zaključka kako Bošnjaci i političko Sarajevo imaju nešto protiv Hrvata. Samo što je ovo slučaj u kojem takvo objašnjenje nema na temelju čega proći, jer se ne radi potrazi za tzv. podobnim Hrvatima, nego o potpuno humanističkom, pa i prosvjetiteljskom odbijanju normaliziranja ustašluka i fašizma u javnom prostoru.

Teško je da ćemo to u skorije vrijeme dočekati, ali prava stvar bi bila da hrvatska publika, roditelji srednjoškolske djece i općenito hrvatska zajednica u Bosni i Hercegovini odbiju identifikaciju s ljudima poput Thompsona, Darija Kordića i sličnih.

Na kraju, ostaje i fra Didakova tvrdnja kako Hercegovini nema života bez uzgoja duhana. I pustimo sad po strani višedesetljetne kampanje protiv pušenja i sve štetne posljedice nikotina, ali stvarno je nevjerovatan uspjeh uništiti duhansku industriju u kraju koji ima višestoljetno iskustvo uzgoja duhana, koji je čitavu tu regiju i održao na životu. Imati ljude sa znanjem, regiju idealnu za uzgajanje sirovine i proizvod koji je i dalje ozbiljno jak na tržištu, pa sve to odvesti u stečaj i propast te pustit niz vodu je, npr. ogledni primjer antinarodnog djelovanja i uništavanja tradicije jednog naroda. Ili više njih, ako ih baš treba odvajati i po ovom pitanju.