Što će napraviti Hrvatska?
Ako ikad, a onda je sada toliko vidljiva poražavajuća podijeljenost društva u Bosni i Hercegovini koja, nažalost, prati ratnu liniju kontrole teritorija. Jer dok u Sarajevu i u Banjoj Luci postoji ozbiljna napetost i iskrena bojazan oko toga što donose sljedeći dani, dotle je u Mostaru, odnosno onom njegovom dijelu pod kontrolom HDZ-a, atmosfera opuštena i bez ikakvih briga oko budućnosti. U prvom redu jer dobar dio društva misli da se ovo sve skupa njih, zapravo, i ne tiče, a potom i jer ako bi se nešto, ne daj Bože, dogodilo, svakako ne postoji opasnost da se dogodi u Mostaru i ovom dijelu Hercegovine. Može sad to netko negirati i praviti se da to nije tako, ali jednostavno i, nažalost, jeste.
Što, naravno, ne znači da su ikome promaknule reakcije hrvatske politike na sve što se događa, kako one u Bosni i Hercegovine, tako i službene reakcije iz Hrvatske. A one su jednako očekivane, koliko i donekle različite, ali s nekakvom jasnom političkom linijom s jedne te crvenom linijom s druge strane.
Dakle, izuzmemo li reakciju Zorana Milanovića, koji je odmah nakon presude Dodiku zvučao kao da je Miloradov duh ušao u njega, što čak ni Dragan Čović sebi nije dopustio, reakcije ostalih relevantnih aktera, a to su spomenuti Dragan Čović, zatim hrvatski premijer Andrej Plenković, pa ministar obrane Ivan Anušić, a na kraju i bizarna Željana Zovko, treba sagledati u paketu, a ne pojedinačno. I to iz razloga što u toj kakofoniji ima sistema.
Ponajprije, Dragan Čović se nastavio upirati i činit će to dokle god mu bude moguće da na neki način zaštiti svog stvarnog političkog partnera Milorada Dodika. Uostalom, nije se slučajno Dodik iznenadno ukazao u Mostaru neki dan. Činit će to pozivanjem na dijalog, ukazivanjem na to da postoje i žalba i pravomoćna presuda, da ne smije patiti euroatlantski put zbog svega što se događa i da uvijek ima prostora za razgovor. Međutim, čak i takav Čović, skoro pa sijamski povezan s Dodikom, neće ga podržati u opstrukciji države, nepriznavanju Suda i dovođenju zemlje na rub sukoba. To je, uostalom, i rekao u posljednjem istupu o toj temi.
Također, jasno je kako će hrvatska politika, i to zajedno i ona u BiH i u samoj Hrvatskoj, pokušati iskoristiti ovu situaciju kao još jednu priliku za rješavanje hrvatskog pitanja i Izbornog zakona. Plenković će to napraviti diplomatski, nakon sastanka s Christianom Schmidtom, Čović u nekom trećem redu svog izlaganja, Željana Zovko će doći do ruba spominjanja oživljavanja Herceg-Bosne, ali taj rub neće prijeći, Zoran Milanović će to izreći u svom žovijalnom stilu, ali sve se to svodi na isto. I glasi otprilike kao da je rješavanje Izbornog zakona ključni problem zemlje, neovisno o bilo čemu što se, zapravo, događa. To jeste legitimno zastupanje vlastitih političkih interesa, ali je ipak previše cinično i bez do kraja i jasno artikuliranog stava o ovome što Milorad Dodik upravo radi. Paradoksalno, najartikuliraniji je po tom pitanju bio Dragan Čović.
No, na kraju i ništa manje bitno, hrvatski ministar obrane Ivan Anušić, inače jedan od HDZ-ovih tvrdolinijaša, vrlo jasno je izjavio kako je svjestan mogućnosti eskalacije situacije i potencijalnog sukoba, na što će Hrvatska vojska biti spremna.
Drugim riječima, što god svi ti ljudi intimno mislili u svojim maksimalističkim zahtjevima i očekivanjima od budućeg razvoja u Bosni i Hercegovini, izvjesno je da na koncu niti Hrvatska, niti HDZBiH u nekoj krajnjoj situaciji ne bi podržali Dodikovo secesionističko ponašanje. Što je pozitivna spoznaja i, zapravo, dodatno sužava ionako uzak prostor koji je Dodiku preostao za proizvodnju kaosa.
Ukratko, kao što sam napisao neki dan na Peščaniku, Milorad Dodik u svojim namjerama neće uspjeti.