Stanivukovićev toksični posjet Hrvatskoj

Tek je zahvaljujući činjenici da se kompletna hrvatska javnost zabavila pitanjem dočeka brončanih rukometaša u Zagrebu, odnosno ratom premijera Andreja Plenkovića i zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića oko Thompsonovog nastupa, spriječeno veće zlo i još jedan val odiuma prema Srbima u Hrvatskoj. A da je bilo pitati banjalučkog gradonačelnika Draška Stanivukovića, čovjeka u očitoj entitetskoj predizbornoj kampanji, to ne bi bilo tako.

Drugim riječima, puka je sreća, i to je jedina sretna okolnost oko Thompsonovog ukazanja na trgu u Zagrebu, ta što nisu bili neki obični dani, jer je Stanivuković napravio sve da ničim izazvan zapali vatru, posve ravnodušan prema budućnosti ljudi kojima je, navodno, došao pomoći. Kao što su nacionalisti i inače ravnodušni prema stvarnim ljudima i njihovim sudbinama.

Dakle, Stanivuković je došao u Gračac, u Liku, na tamošnju Svetosavsku akademiju, da bi potom, na opći užas domaćina, koji nisu skrivali nelagodu i nezadovoljstvo zbog izgovorenog i zbog toga što su se svjetla hrvatske javnosti uperila prema njima, poručio tamošnjoj djeci da nikada ne zaborave republiku srpsku Krajinu i Oluju.

Sasvim formalno govoreći, to je ispravna poruka za ono malo preostalih Srba u Hrvatskoj, koji bi se i jednoga i drugoga morali sjećati, ali ne samo zbog patnji u zbijegu, nego i zbog onoga što je do zbijega i dolaska na prag izumiranja u domovini im dovelo, a to je zlosretna i sumanuta uspostava zločinačke paradržave u Hrvatskoj. Samo što Draško Stanivuković taj apel za sjećanjem sasvim sigurno nije izgovorio da bi ljudi pamtili tu paradržavu kao opomenu kamo ludilo nacionalizma odvodi, nego ih je uputio na to sjećanje kao na nešto na što bi trebali biti ponosni.

I haj’mo sada, potpuno neovisno o bilo čemu drugome, razmisliti malo o ovome. Čovjek dođe u goste jednoj maloj zajednici koja se nalazi pred izumiranjem i koju dobar dio hrvatskog društva ne može smisliti, pritom je posve svjestan kako će se svaka njegova izjava, ali i inače sve što se izgovori na toj Svetosavskoj akademiji, milion puta pretresti u hrvatskoj javnosti, jasno mu je čime onda takva njegova izjava može rezultirati i onda mrtav-hladan to izgovori. Nakon čega će mirne savjesti otići nazad preko granice, a Srbi iz Gračaca će se suočiti s dodatno potenciranom mržnjom Hrvata prema njima.

Između ovoga što je napravio Stanivuković i onoga što je u Petrinji 1995. napravio Aleksandar Vučić, potpirujući nacionalističku histeriju i uvjeravajući ljude koji su nekoliko mjeseci nakon toga morali u zbijeg, kako u Petrinji nikad neće biti hrvatske vlasti, nema nikakve razlike.

Riječ je o neodgovornim huškačima i o ničemu drugome. To je jedan aspekt problema.

Drugi se, pak, odnosi na potpuni moralni idiotizam. Jer veličati prošlost Republike Srpske, koja se bazira isključivo na progonu i zločinima nad drugima, kao i veličati republiku srpsku Krajinu uspostavljenu na teritoriju Hrvatske, opet na temelju progona Hrvata iz tih krajeva, u prvom redu je nemoralno.

Treći je, pak, aspekt svega ovoga jednako problematičan, a to je inzistiranje na pozitivnom sjećanju na poražene i zločinačke projekte, koje bi, valjda, u drugačijim i povoljnijim povijesnim okolnostima, trebalo ponoviti. I tu dolazimo do stvarnog problema politike zvane srpski svet.

Činjenica da ti ljudi ništa ne uče iz prošlosti, da su posve neosjetljivi prema ljudskoj patnji, kako onoj drugih naroda, tako i onoj vlastitog naroda, i da im je ideološka fikcija važnija od bilo čega drugoga, te da bi se, metaforički i bećkovićevski ćerali još, zapravo, istinski je zastrašujuća.

Pravi ishod te politike republike srpske Krajine vidljiv je upravo danas u Gračacu, kao i u Kninu, s uvidom u stanje srpske zajednice u tim gradovima. Jednako kao što je pravi ishod politike entiteta iz kojeg Stanivuković dolazi, pa i grada koji vodi, vidljiv u skoro potpunom nedostatku druga dva naroda u njemu i u stanju Srba u Sarajevu i Mostaru.

Nadrealno je kako to Drašku i ostalima nije jasno.