Spomenik veležovcima srušen kao i zagrebačka Sinagoga

Mimo svega ostaloga, što podrazumijeva nedostatak srama ljudskosti, podmuklost i nevjerojatnu bahatost, ono prvo što upada u oči kad govorimo o rušenju spomenika poginulim Veležovim igračima partizanima, jeste identičnost objašnjenja koje je pratilo ovo rušenje i ono koje je ponudio Pavelićev gradonačelnik Zagreba Ivan Werner u obrazloženju rušenja sinagoge u Praškoj ulici. On je, naime, potpisao da sinagogu treba srušiti jer se ne uklapa u urbanistički plan grada Zagreba, dok su iz Zrinjskog uspjeli procijediti to da je spomenik na stadionu srušen “jer je prostor koji vodi prema samom terenu dosta skučen za veliki broj vozila koja zbog prirode posla moraju biti što bliže terenu”.

Ovo jeste samo još jedan dokaz koliko je fašizam besraman i koliko nema hrabrosti javno stati iza onoga što radi. U mostarskom slučaju stvar je dodatno naglašena suštinskim hinjalukom kojim se spomenik pokušao ukloniti u tišini pa je i ovo lažno i šturo objašnjenje došlo od klubu bliskih novinara tek kad se dogodila ozbiljna reakcija javnosti.

No, ako se ne oglašava sam klub kao provoditelj kulturocida, oglašavaju se njegovi odvjetnici u javnosti. Koji jedino što imaju za reći jeste čuđenje zbog čega sada ove reakcije kad je spomenik već odavno prefarban u šahovnicu i nitko se tada nije oglasio, zatim da tenzije dižu oni koji bi živjeli u prošlosti i da bi ideja da je Zrinjski naprosto trebao nazvati Velež i ponuditi mu da preuzme spomenik besmislena, jer bi ih i u tom slučaju optužili za fašizam, pa je onda valjda ok da su ga srušili.

Ovo je toliko strašno da treba još jednom ponoviti. Znači, uredu je srušiti spomenik posvećen žrtvama palim u borbi protiv fašizma, njima 77 svih nacionalnosti, koji se k tome na stadionu nalazi od 1972. godine. Uredu ga je srušiti jer su ga, pod a, svakako već davno oskrnavili pa se nitko nije bunio, jer su, pod b, jedini koji imaju problem s tim oni koji bi nas vraćali u prošlost, i jer bi, pod c, svakako rušitelje napali da su fašisti, pa onda oni da bi se obranili od te, kako drukčije, nego lažne optužbe, sruše spomenik da dokažu da nisu fašisti.

Evo, ovo je prosječna logika razumnijih među javnim odvjetnicima Zrinjskog. Oni drugi samo psuju Jugoslaviju, Velež i komuniste, te mrze u pljuvačkim komentarima.

Pa ‘ajmo ovako. Nije da ima pretjeranog smisla, ali neka. Kad su spomenik prefarbali u šahovnicu, nitko se nije bunio jer se to dogodilo neposredno nakon što je na stadionu bio logor, jer su ljudi bili protjerivani i maltretirani i jer nikome nije padalo ništa drugo na pamet osim da preživi i obrani grad. Danas je 2026. godina, postoje valjda neki zakoni, nije rat, valjda je netko vlasnik stadiona i spomenika i valjda je nezamislivo da netko može nekažnjeno bagerima usred dana rušiti partizanske spomenike i potpirivati mržnju u gradu.

Pored toga, ako itko stalno grad drži zatočenikom prošlosti, to su upravo oni koji uporno govore da žele živjeti dalje. Jer dok govore da žele živjeti dalje, otkrivaju spomenike Slobodanu Praljku, muzeje HVO-a na Heliodromu, ruše Partizansko groblje, rade tzv. groblje mira na Bilima, a u stvarnosti spomenik ustaškoj vojsci i sada ruše spomenik na stadionu. Oni koji na to samo reagiraju, nisu prava adresa za poruku o tome da nema smisla živjeti u prošlosti.

Stvar ide dalje. Sve ovo se dogodilo na Dan sjećanja na žrtve holokausta, otprilike dok su Dragan Čović, Mario Kordić i Amir Gross Khabiri odavali počast ubijenima na Jevrejskom groblju u Mostaru, dok se na stadionu rušio spomenik žrtvama fašizma, među njima i Jevrejima - Altarcima i Mandelbaumima.

To je prava slika i prilika europske politike HDZ-a. Sve od tada, od gradonačelnika ni a, ni b. Grad mu gori od tenzija, zbog nečega što se dogodilo gradskoj imovini, a on ništa.

Ono što ohrabruje jesu divno i dirljivo službeno priopćenje Veleža, te kaznena prijava koju su podnijeli iz gradskog SDP-a i Koalicije za Mostar.

Zanimljivo je još i to kako su nekoliko dana prije toga opet grafitima, pod okriljem noći, devastirali Partizansko groblje. S tom razlikom što su oni koji to rade puno manji problem od ovih koji besramno bagerima ruše spomenike.

Da ovo bilo koga iznenađuje, nije istina. Jedino treba pohvaliti evoluciju, odnosno činjenicu da su konačno, nakon više od trideset godina shvatili kako nikakva farba ne može promijeniti bit tog spomenika. Pa su ga onda odlučili srušiti, ne bi li u potpunosti izbrisali sjećanje. Ovakve reakcije sigurno ipak nisu očekivali čim su to napravili u tišini. Ono što je, međutim, najzanimljivije je to da je onima koji imaju kapital, realno upravljaju Gradom i svakako im nikakve tenzije nisu u interesu, nagon mržnje prema partizanima jači od ratia. I dodatno je ironično to što su srušili spomenik hrvatskog umjetnika iz Mostara Florijana Mićkovića.