Splitski logor spoticanja

Republika Hrvatska imala je savršenu priliku. Situaciju da je zaista napadnuta od pobunjenih Srba i njihove paradržave, da su tu pobunu de facto logistički i konkretno na terenu organizirali ostaci JNA pod vodstvom iz Beograda, da je u njihovoj režiji jedan čitav grad Vukovar izbrisan s lica zemlje, a drugi, skoro pa u svijetu najpoznatiji grad dotadašnje Jugoslavije Dubrovnik, razoren kao dio baštine UNESCO-a i da je sve bilo praćeno zločinima prema Hrvatima u okupiranim krajevima i etničkim čišćenjima. Čitav svijet je to vidio i na kraju podržao hrvatsku nezavisnost i otpor.

Ali onda je karakter Tuđmanove vlasti dobar dio tog moralnog kredibiliteta prokockao. S jedne strane odnosom prema Srbima koji su ostali u gradovima, neprocesuiranim ubojstvima i mučenjima, paljevinom kuća i ubojstvima nakon Oluje, s druge progonom nezavisnih novinara i treće s ratom u Bosni i Hercegovini i stvaranjem točno onoga protiv čega se u Hrvatskoj borilo, odnosno paradržave koja je etnički čistila pripadnike drugog naroda. Štoviše, Hrvatska je zahvaljujući tome došla do ruba međunarodnih sankcija.

U čitavom tom paralelnom procesu, koji se vodio istovremeno s obrambenim ratom, logor u Lori, koji je egzistirao praktično u centru Splita, ostao je jedna od mučnijih i sramotnijih epizoda, nikad do kraja ispričana i rasvijetljena. I baš egzistencija tog logora, za kojeg je čitav grad u startu znao, budući da je tadašnja Slobodna Dalmacija odmah pisala o njemu i ubojstvima civila iz grada u njoj, postala je danas jedan od kamenova spoticanja između Hrvatske i Crne Gore.

A oko toga tragikomični ministar vanjskih poslova Hrvatske Goran Grlić Radman apsolutno nije u pravu u polemici koju ovih dana vodi s predsjednikom Crne Gore i općenito s državnim organima te zemlje. Koliko nije u pravu, svjedoči i to što je u tolikoj mjeri ciničan da logor naziva zatvorom, usput se pravda procesima koji su za Loru doista i vođeni, ali ne za slučajeve stradanja Crnogoraca koje ta zemlja problematizira. K tome su vođeni prilično sramotno, u jednoj navijačkoj atmosferi straha, sa sucem iz prvog procesa koji je otvoreno ismijavao iskaze žrtava i s prvim okrivljenikom koji je kao bio u bijegu, a zapravo je živio na svojoj splitskoj adresi.

Čak ni to što taj proces jeste okončan nekim osuđujućim presudama sa zanemarivim kaznama nije značilo ništa, jer je uskoro Grad Split odlučio upravo pred Lorom, nasred kružnog toka, podići monumentalni spomenik onoj bojni čiji su pripadnici mučili ljude u Lori.

Drugim riječima, nekakva forma pravde se, i to u malom broju slučajeva, ispunila, ali to po društvenu svijest i suočavanje s politikama devedesetih nije značilo ništa.

Istina je, naravno, i to da današnju Crnu Goru, između ostalih, vode partije i ljudi koji se ideološki nalaze na pozicijama onih koji su napali Hrvatsku, Dubrovnik i Konavle i imali logor u Morinju, jednako kao što je istina i to da je jedan od bazena u Kotoru nazvan po čuvaru spomenutog logora. I da je dobar dio onog ograđivanja od zločina devedesetih koji se jeste desio u Crnoj Gori, posljednjih godina relativiziran.

No, to ništa ne može biti razlog za relativizaciju ili čak negiranje stvarnosti Lore koliko god se hrvatski ministar vanjskih poslova upirao da tu relativizaciju provede. I to je nedopustivo, ne samo zbog poštenja prema stradalim Crnogorcima nego prvenstveno i zbog samog hrvatskog društva koje konačno treba ostaviti negativno nasljeđe devedesetih iza sebe. Posredno, sve to skupa ima utjecaja i na Bosnu i Hercegovinu, jer dok god Hrvatska službeno relativizira tamne strane rata u Hrvatskoj, relativizirat će ga i HDZ u Bosni i Hercegovini, kao u slučaju izgradnje muzeja na mostarskom Heliodromu.

Nevjerojatno je, zapravo, kako ti ljudi ne shvaćaju da bi iskrenim razgovorom o prošlosti rasteretili ponajprije vlastiti narod tereta odgovornosti koju su mu te politike kolektivno nametnule. I taj teret će uvijek biti negdje u ormaru dok se s njim ne raščisti.