Sistem može gdje hoće i kako hoće

Sarajevo postaje raj za otvaranje privatnih poliklinika. Dolaze stručnjaci iz cijeloga svijeta, ulažu novac u objekte, aparate, medicinsko osoblje koje posljednjih mjeseci masovno napušta javni sektor. Sasvim sigurno gospoda koja otvara klinike ne griješi, to je jedan od najboljih biznisa u BiH u ovom momentu, a kako stvari stoje, još dugo će biti. Jer, bolestan čovjek ima samo jednu želju, da ozdravi. Na putu do ostvarenja te želje sve prepreke, krivine, nemogućnosti se preskaču, prevazilaze, ne vide, ide se glavom kroz zid. Ko nije bio u panici, očaju, strahu za život, ne može shvatiti koliko je čovjek spreman da plati, šta sve da uradi da bi živio. Sve što imaš ili nemaš daješ, prodaješ, ulažeš za život. A u BiH da bi živio, moraš svaki dan plaćati. I to debelo plaćati.

Nažalost, za običnog čovjeka to znači neprospavane noći, brigu od koje gubiš tlo pod nogama, želju koja guta sve pred sobom, snagu koja se pretvara u životinjski instinkt, žrtvu svih ljudi koji vas okružuju, jer niko više ništa ne želi osim da bolesni ozdravi. Djeca ne žele nove patike, ruksak, ljetovanje... majka ne želi ni jesti ni piti da bi joj dijete ozdravilo, otac bi prevrnuo i nebo i zemlju, prošao glavom kroz planinu za svoje čedo. Ali, treba li to tako? Treba li i mora li se u potpunosti izvrnuti naopačke život teško oboljelog, ali i svih ljudi koji ga okružuju? Moraju li svi prestati živjeti? Mora li se nizašta nemati osim za lijek koji život znači.

Ne mora! Ne treba! Ne smije! Mislite li da bolesnog, dodatno, kao žeravica ne peče što dijete ne želi ništa i ne treba mu ništa? Mislite li da bolesnog ne boli jače od bilo kojeg karcinoma što roditelji odjednom prestaju ići na odmor, u banje, na izlet? Mislite li da bolesnog nije stid što drugarica iz Amerike rizikuje noseći kutije lijekova i gelova protiv bolova? Mislite li da smrtno bolesnog nije strah duga u kojem ostaje porodica, a koja se zadužila zbog još jednog dana vašeg života, zbog bar jednog dana bez bolova? Mislite li i da oboljeli ne bi volio i želio dan bez brige, sekiracije, sabiranja, oduzimanja, presipanja iz šupljeg u prazno, da ne bi volio vikend na moru, planini, jezeru bez razmišljanja o stvarnosti? Dan bez razmišljanja kako kupiti lijek, kako obezbijediti njegov transport, ali i kako preživjeti mjesec, kako platiti račune, kako ne biti teret nikome. Naš sistem, naše vođe su svojim nerazmišljanjem, neradom, nehtijenjem, kršenjem svih zakona, povelja i pravilnika od nas, teško bolesnih, napravili teret svima koji nas vole. Nama su naši životi postali teret.

Ali zato “sistem” može gdje hoće i kako hoće. I kada ih zaboli mali prst, rijetko ko iz sistema će se obratiti javnim ustanovama, a kamoli kada su ozbiljnije i komplikovanije dijagnoze u pitanju. Pored ustanove za koju je nadležan, koju treba graditi, u koju (ne) ulaže novac svih nas, u kojoj postavlja direktore, za koju odgovara i u koju bismo mi svi trebali imati povjerenja glava našeg sistema nema povjerenja pa je svoj život i zdravlje stavio u ruke privatne klinike. I neka je kada može. I ja bih, ali ne mogu. Ali, ja ne mogu ni u javnom sektoru jer on skoro ne postoji, osim ljudi koji su čarobnjaci, vilenjaci, koji izmišljaju kako da nam pomognu, improvizuju, snalaze se, bore sa nama da nađemo jednu ampulu, tablu tableta, injekciju, rastvor za infuziju...

Kakva je to poruka našem kliničkom centru, našim svjetski poznatim stručnjacima koji su glavna karika našeg javnog zdravstvenog sistema? Kakva je to poruka nama, običnim ljudima, teško bolesnim ljudima? Ja sam je, i većina drugih ljudi, shvatila kao “crkni, sirotinjo”!

I hvala vam što po ko zna koji put pokazujete koliko vam je narod (ne)važan, koliko ste srozali ustanove za koje ste nadležni pa ni sami u njih povjerenja nemate. Sasvim je jasno zašto nam je stanje ovakvo kakvo jeste. A još je jasnije da neće ni biti bolje, jer vama i vašima ne trebaju javne ustanove. Imate se gdje liječiti. Po ko zna koji put ste pokazali koliko i šta sve možete, jer ste glavni, jer ste šef, jer ste umislili da ste gospodar života i smrti i da vas baš briga šta će narod misliti i kako će se osjećati. Pa, naravno, kada vam je potpuno svejedno što nemamo lijekove, što su liste čekanja na lijek sve duže, što se liječimo zastarjelim terapijama, što se ne proširuju indikacije, ne odobravaju novi lijekovi, ma šta vas boli briga i šta mislimo. Jer, mi svakako i ne mislimo. Mi se borimo za goli opstanak.

A ako je neko i pomislio da bi bilo dobro znati cijene usluga u nekoliko privatnih, novootvorenih klinika u Sarajevu, morat ćete se dobro potruditi, jer na njihovim web portalima će vas dočekati rečenica: “Sve informacije o cijenama možete dobiti pozivom na broj kontakt-centra!” Očito su i cijene kako za koga.