Široki

Regija, odnosno neposredno susjedstvo Bosne i Hercegovine gori od tenzija. U Hrvatskoj se od revivala ustaštva toliko ne može živjeti da je čak i HDZ shvatio što je napravio i krenuo je preko provjerenih ljudi i braniteljskih udruga u pokušaj sanacije štete. U Srbiji je Aleksandar Vučić krenuo u otvoreni rat protiv vlastitih građana. U svemu tome svijeću mu drži Milorad Dodik, čovjek koji više ne zna što bi sa sobom, nakon što mu je oduzet mandat entitetskog predsjednika, pa zato i odlazi u Beograd nakon tolikog nasilja, valjda da bi on i Vučić sebe međusobno osokolili. U Crnoj Gori otkriven je pa, uz ozbiljno nasilje prema novinarima, uklonjen spomenik četničkom vojvodi Đurišiću. I na sve to ukazao se izvjesni Sanin Musa, s najavom nekakvog molitvenog marša na Široki Brijeg, uzimajući kao povod misterioznu i nedokazanu zabranu molitve u tom gradu.

Na svu sreću, na taj huškački poziv nije nasjelo puno ljudi, federalna policija, policija u Širokom Brijegu, imam iz Jablanice, razumniji dio javnosti, manje-više svi su jasno prepoznali smišljeni konfliktni potencijal ovakve akcije, koja se na kraju nije ni dogodila.

No, to nas iznova vraća na odnose u Bosni i Hercegovini, uzgajanje inata i forsiranja emocija u politici te uvjerenja kako je nasilu moguće i potrebno mijenjati društvene i političke odnose te način funkcioniranja rascjepkanog bosanskohercegovačkog društva.

To ne svjedoči samo o sljepilu pa i intelektualnoj ograničenosti onih koji misle da je takvim putem moguće nešto postići nego i potpunoj nebrizi za potencijalne ishode. Kako za buduće međunacionalne i međuljudske odnose, tako i za sudbinu pojedinaca u takvim akcijama.

Uostalom i nažalost, u Širokom je već izgubljen jedan mladi život u poratnom periodu. A istovremeno su se mnogi ljudi u tom istom Širokom Brijegu koji je nosio višedesetljetnu stigmu ustaškog mjesta u socijalističkom razdoblju, potrudili da kroz West Herzegovina fest i kroz filmski festival, pokaže sliku jednog sasvim drugačijeg grada u percepciji šire javnosti.

Sve to, međutim, ne zanima nikoga od onih koji bi masovnošću, silom i inatom mijenjali izgled društva i države. Ako uopće išta od toga i znaju.

Najgore od svega je što upravo iskustvo modernističke, socijalističke Bosne i Hercegovine, čija je vlast sve do samog kraja i opet, nažalost, bila uvjerena kako je moguće državnom silom i eliminacijom političkih sloboda mijenjati ljude i društvo, pa u tome nije uspjela, ni uz pomoć medijskog i obrazovnog monopola, trebalo biti dovoljno za eliminaciju avanturističkih ludosti. Uostalom, upravo zahvaljujući tom neuspjehu se na koncu i dogodio rat, po užasu na razini iskustva iz Drugog svjetskog rata.

Pišem ovo po ne znam koji put, očito uzaludno, ali neka. Ljudi i narodi u Bosni i Hercegovini su toliko istraumatizirani ratom i nemogućnošću ostvarenja pravde i neke njihove vizije zemlje nakon rata, da ne postoji ništa gore što se tim ljudima može napraviti, od toga da ih se dodatno traumatizira. Svi oni koji to rade, zapravo, ne vole te ljude, što god da javno govorili.

A kad smo već kod suštinske borbe za ravnopravnost, ona zaista ima smisla i nužna je, ali je trebaju strpljivo i uporno, bez tenzija i emocija, voditi ljudi koji tu neravnopravnost zaista osobno osjećaju. Što se možda i najbolje vidi na primjeru bošnjačke zajednice u Stocu.

Sve drugo je dimna zavjesa za promoviranje pojedinaca i podizanje tenzija koja ne vodi nigdje, nego u daljnje udaljavanje naroda u zemlji.

Istina je da je Bosna i Hercegovina unutrašnja zemlja, kakvom ju je u jednoj od knjiga nazvao Ivan Lovrenović, i da umnogome zavisi od situacije u regiji, odnosno u neposrednom susjedstvu, kao i od odnosa tih susjeda prema njoj. Ali još i više ovisi od toga kakvi su međusobni nacionalni, ljudski i društveni odnosi u samoj zemlji. Ako su oni na nikakvoj razini, onda je sve drugo manje bitno.