Simboli Mostara

Proslava dvadeset i prve godišnjice obnove Starog mosta, koja se ovih dana odvija u Mostaru, praktično intenzivnije u odnosu na prošlu okruglu godinu, svoj će faktični završetak imati predstojećeg vikenda s takmičenjem u skokovima sa Starog mosta, ali se simbolički vrhunac već dogodio s Veležovom donatorskom Crvenom noći, koja se odvila na platou ispod Starog mosta. I bez obzira na to što se sve to događa u momentu, koji se, nažalost, čini tek početkom novog rasta nepovjerenja u gradu, pa i bez obzira na to što je nemoguće i nepotrebno šutjeti o rušenju Starog mosta i pokušaju gašenja Veleža, činjenica jeste da je sama Crvena noć pokazala da je moguće misliti o budućnosti i gledati ka njoj, s ciljem izgradnje nekog novog i kluba i grada.

Uostalom, Mostar bez Starog mosta i Veleža kao njegovih ključnih simbola jednako je nezamisliv kao Split bez Hajduka i Dioklecijanove palače. Što je usporedba kojom bi svaki put pokušao ljudima u Splitu objasniti kakav je, zapravo, zločin počinjen nad Mostarom.

I baš zbog takvog značenja ovih dvaju simbola, ali i zbog arhitektonske i kulturno-povijesne vrijednosti Starog mosta te zbog nekima teško shvatljivo emocionalnog značenja Veleža Mostarcima, oni su počeli novi život u novim okolnostima.

Stari most na način da je opet postao primarno turistička atrakcija i svjetska baština, a Velež na način da konačno iznova postaje ne samo simbol nego i fudbalski klub s ozbiljnim i utemeljenim ambicijama.

Put do ovog novog života bio je dug i tegoban, a u slučaju Veleža još nije ni prijeđen do kraja, ali je, zapravo, nepovratan.

Što me vraća na nove okolnosti, o kojima je nemoguće ne misliti i inače, a posebno u ovakvim prigodama. Naime, pored svog nasilja nad ljudima, simbolima grada i nad pripadnicima bošnjačke nacije, nusposljedica svega što je Herceg-Bosna proizvela je i u tome da je mostarskim Hrvatima, zapravo, oduzela pravo na simbole Mostara. Točnije, svjesno ih je proizvela tuđima i neprijateljskima, s jedne strane ih se odrekavši, a potom i da se stvar zakuca do kraja, srušivši Stari most.

Nakon čega su svi oni koji su oba ta simbola osjećali svojima, a ostali su živjeti u Mostaru i nemaju neku vrstu izdvojene pozicije, kakvu npr. imam ja, došli pod pritisak sredine da ih se odreknu, što se s protokom vremena kod većine i dogodilo, ili da ih nastave intimizirati, ali uz stalni osjećaj da se time izdvajaju iz zajednice i zapravo nemaju s kim komunicirati po ovim pitanjima.

Ova vrsta identitetskog simboličkog nasilja nad pripadnicima vlastitog naroda nekako je sve vrijeme logično ostajala izvan fokusa šire javnosti, ali je itekako i bitna i vidljiva.

I nije nikakav problem tu što je ponovno utemeljen Zrinjski i što je krenuo u neku novu povijest. Svakako mislim da je bilo pogrešno bilo koja kulturna ili sportska društva zabranjivati ili ometati u djelovanju.

Problem je što je pravih simboličkih spona među narodima u Mostaru i Bosni i Hercegovini ostalo toliko malo da bi bilo od presudne važnosti kada bi Velež uspio vremenom privući barem jedan vidljiv postotak gradskih Hrvata da ga ponovno osjete kao vlastiti klub. Ovaj današnji i budući Velež, a ne samo onaj koji je egzistirao do rata.

Svjestan sam, naravno, kako je to vjerovanje utopijsko i zbog toga sam od mnogih takvih vjerovanja i odustao. No, ovo je stvar u koju bi vrijedilo i vjerovati i investirati vrijeme, akcije i emocije. Jednako kao što bi bilo lijepo da se i ljudi iz zapadnog dijela grada vrate tradiciji skokova sa Starog mosta i općenito u Stari Grad kao u dio vlastitog identiteta.

Na kraju, ne pišem ovo samo zato što sam emocionalno vezan uz Mostar i njegove simbole nego i zato što je Mostar zaista ključni most da ova nesretna Federacija BiH, kao i država u cjelini, iznova zaživi.