SDS ili paradoks sudbine

U momentu kad kupe ovaj praznični broj Oslobođenja, novine čija većina čitatelja doživljava 1. mart Danom nezavisnosti, isti ti čitatelji će s izvjesnom strepnjom prelistavati, a potom i čitati praznični trobroj. Zašto će tome biti tako ne treba posebno govoriti, budući da je presuda Miloradu Dodiku, sa svim njenim reperkusijama, uključujući hitni dolazak Aleksandra Vučića u Banju Luku, gurnula zemlju, koja je, ionako, konstantno u stanju latentnog sukoba i nervoze, najbliže što je tom potencijalnom sukobu ikada prišla, od okončanja rata naovamo.

I bit će raznih tekstova i analiza različitih autora, ali o istoj temi, no što god da naši autori napisali i kakav god ti tekstovi ostavili utisak na čitatelje, sasvim sigurno neće moći izbrisati osjećaj nemira koji ih proganja. Sličnog nemira koji je postojao uoči, za vrijeme i nakon referenduma početkom 1992. godine. Svašta se ovdje u međuvremenu izdogađalo, malo toga dobrog nažalost, ali kao da se su s presudom Miloradu Dodiku i s atmosferom te odlukama koje je on podgrijao, a Narodna skupština Republike Srpske ih donijela, stvari vratile na početak i još jednom na tu 1992. godinu. Bilo bi lijepo vjerovati da to nije tako i da je riječ samo o nekontroliranom divljanju osuđenog čovjeka, vjerovati da će institucije normalno odraditi svoj posao i da će ove aktualne tenzije biti tek bura u čaši vode s rokom trajanja od par dana, ali taj scenarij, koliko god ima izgleda, nije sto posto izvjestan.

Što me dovodi do poante teksta, odnosno do uloge SDS-a, odnosno Srpske demokratske stranke. Nema potrebe da se ovdje lažemo i zamagljujemo istinu. Ta partija i njeno kompletno vodstvo nanijeli su uvjerljivo najviše zla Bosni i Hercegovini, njenoj ideji zajedničkog življenja, uopće ideji postojanja države, a pogotovo su to napravili prema Bošnjacima kao narodu. Sve to što su politički osmislili, a potom i konkretno izveli, potpuno je gurnulo u stranu temu preglasavanja Srba te 1992. koja je mogla biti tema razgovora prije prijetnji nestankom jednog naroda i prije svih zločina koji su počinjeni.

Paradoks današnje situacije jeste u tome što taj isti SDS ima šansu barem se minimalno iskupiti za počinjeno nasilje nad državom i njenim ljudima. Minimalno kažem, jer su stvari koje su se dogodile nepovratne i jer se ne mogu vratiti životi ubijenih i prognanih. Ali se može vratiti ideja da se može zajedno živjeti i da Bosna i Hercegovina može biti zemlja svih svojih naroda i građana. Uostalom, ta nesretna Republika Srpska, koja očito jeste izraz većinske volje Srba u Bosni i Hercegovini postoji kao entitet i ustavna kategorija, neovisno o Miloradu Dodiku i bilo kakvim presudama. Za što je dovoljno vidjeti da postoji i unatoč svim presudama za ratne zločine i da postoji čak i u Srebrenici.

Drugim riječima, tvrdnja da braneći sebe, brani Republiku Srpsku, koju Milorad Dodik uporno ponavlja, na svaki je način besmislena.

A SDS je jedina realna politička snaga iznutra koja može to jasno i glasno reći te spriječiti ovo ludovanje i normalizaciju takvog narativa u Republici Srpskoj. Po izjavama čelnih ljudi te partije, koje su davali posljednjih dana, jasno je da takvo očekivanje možda i nije nemoguće.

Normalni ljudi koji žele običan i prosperitetan život u vlastitoj zemlji bi se tome mogli samo veseliti.

Međutim, sasvim je drugo pitanje, ali jeste usko vezano s tim, to kako su se država i društvo uopće doveli u situaciju da nam je danas, 2025. godine, pune trideset i tri godine od održavanja referenduma i trideset godina od okončanja rata, SDS postao nada koja može spriječiti eskalaciju nacionalističkog ludila?

Jer ta stranka se jeste donekle promijenila, makar da ta promjena gotovo uopće nije bila ideološka, ali se svakako nije u tolikoj mjeri promijenila, da bismo je gledali s nadanjima.

Što samo još jednom svjedoči o Bosni i Hercegovini kao zemlji paradoksa, ali mimo toga o zemlji koja ima historijsko utemeljenje, logiku postojanja i duboke unutrašnje veze, nadam se jače od nasilja koje je na kidanje tih veza usmjereno već desetljećima.