Sat otkucava, tik-tak, tik-tak

Ne postoji Bosanac i Hercegovac koji barem jednom nije pomislio i zapitao se: “Kakva je ovo država?” Isto tako, ne postoji osoba sa ovih prostora da barem jednom nije na svojoj koži osjetila anarhiju, bezvlašće, nepravdu, bol. Teško se oteti dojmu da je ovo država bez države, vlast bez vlasti, da se sve rješava na mišiće, odgovarajuću člansku kartu, poznanstvo, poziv. I zbog 30 godina takvog (ne)uređenja danas imamo ovo što imamo. A, šta imamo? Ništa. Teško onima koji nemaju mišiće, odgovarajuću člansku kartu, poznanstva, bitne brojeve telefona, ali i vrijeme. Jer, na državu mogu čekati oni koji se ne bore za još jedan dan života, iščekivati, nadati se da ćemo nekada biti kao ljudi cijeloga svijeta. Za sada smo kao niko, nigdje.

Mi, teško oboljeli, nemamo vremena. U našim glavama sat otkucava, tik-tak, tik-tak... možda posljednje mjesece, sedmice ili dane. Zovemo, tražimo, molimo za malo države koja će stati uz svoje građane. Čeznemo za državom u kojoj će čovjek biti u fokusu. Želimo državu u kojoj će svi imati jednaka prava, ali prije svega pravo na život. E kod nas, u našoj (ne)državi je hiljadama građana oduzeto upravo to osnovno pravo, pravo na život. Ostaviti hiljade građana bez terapije, osnovne terapije, jedine terapije koja nekome može produžiti ili olakšati posljednje dane, sedmice, mjesece je ubistvo. Ne postoji druga riječ nego da je naša država masovni ubica. Da nije tako, listu onkoloških lijekova bi u ovih šest i po godina revidirali barem 15 puta. Da im je stalo do ljudi, ne bi dozvoljavali da se bolesni, sa metastazama, u bolovima snalaze kako da odu u Tursku, Hrvatsku, Austriju i prime lijek koji se koristi širom Europe i svijeta, ali kod nas nije na listi, pa čak nije ni odobren od Agencije za lijekove BiH. A takvih su hiljade građana. Teško bolesnih građana. Da imamo državu, znali bismo tačno koliko je takvih, imali bismo registar teško oboljelih, ovako nagađamo, upoznajemo na hodnicima Onkologije, u trolejbusu, porodičnim ili poslovnim druženjima. Ovako osluškujemo, šapućemo, švercujemo. Ovako se za život borimo kako znamo i umijemo. Neko proda sve što ima da bi preživio. Neko moli kolege, rodbinu, komšije. Neko spusti ruke i preda se pred predračunima klinika iz svijeta. I nisu se ovi posljednji predali jer su slabi, nego jednostavno puni su nemanja, nemogućnosti, neshvatanja, neprihvatanja, puni su ovoga “ne” kada je onkologija u pitanju.

U ovom trenutku na Onkologiji KCUS-a nedostaju osnovni lijekovi, citostatici i hormonalna terapija Tamoxifen tbl, Erlotinib tbl, Irinotekan amp, Carboplatin amp, Blastomat tbl a 20 mg, Bikalutamid tbl. I znate šta je najgore? Što se naši onkolozi pribojavaju da će stanje biti još teže jer su ovo davno prevaziđeni lijekovi u cijelom svijetu, na njihovo mjesto su u posljednjih šest i po godina došli novi, savremeniji, uspješniji lijekovi. Proizvođači smanjuju njihovu proizvodnju. Znate li šta je još teže? Što se i dalje duže od godinu čeka na registraciju novog lijeka u Bosni i Hercegovini koji se upotrebljava u cijelom svijetu. Pa smo primorani za svoj novac kupiti i onda švercovati, kriti, sakrivati ampulu koja je ustvari život ili odlaziti u zemlje regije, Europe da bismo svaki 21 dan primili taj lijek, što naravno multiplicira troškove. A ima nešto još strašnije. To su indikacije koje propisuju komisije Ministarstva zdravstva FBiH. U komisijama su ljudi koji pacijenta ne vide nikada u životu. Ali, oni određuju koji lijek je za koji karcinom. Ništa njima ne znače nalazi koji pokazuju da neki lijek savršeno odgovara za karcinom dojke, oni su odlučili da se propisuje samo za karcinom debelog crijeva ili obrnuto. I najtužnije je što iz dana u dan upoznajem ljude koji ne znaju šta prolaze onkološki pacijenti, što nas je prekrila tišina, muk, što u tišini umiremo.