Rođendan Željezničara i kultura radničke klase
Nisam, naravno, navijač Željezničara, ali ne mogu negirati da mi je srce zaigralo kad sam na njihovoj službenoj Facebook stranici pročitao tekst o prvoj utakmici 17. septembra 1921. godine, o tome kako su osnivanju kluba pridonijeli radnici koji su došli iz Rijeke, kako su dobrovoljni prilog za kupovinu prve lopte dali svi radnici na željeznici i kako su morali trenirati i igrati na vojnom vježbalištu na Čengić-Vili jer nisu imali novaca za iznajmljivanje terena u Kovačićima i na Skenderiji.
I to igranje srca nema nikakve veze s tim što je tatin ujak Risto Bukvić bio dugogodišnji igrač i kapiten Želje, ujedno suprug kultne direktorice Prve gimnazije Zlate Bukvić, nego ima veze s nečim drugim. S dirljivom radničkom solidarnošću i uopće s idejom da je moguće na entuzijazmu i klasnoj svijesti nešto osnovati tih godina. A pogotovo da je to nešto uspjelo preživjeti duže od sto godina, kroz dva rata i brojne izazove koji su bili protiv takve ideje i tradicije.
I isto što vrijedi za Želju, vrijedi i za moj Velež i za tuzlansku Slobodu. Radnički su to klubovi, nastali kao plod narastajuće klasne svijesti u zemlji u kojoj je njena demografska i upravna struktura radila sve, kao što radi i danas, da se klasna svijest i posljedična radnička kultura nikad ne dogode.
Tim je tragičnije to što se upravo ova tri radnička kluba i njihovi navijači danas gledaju antagonizirani do krajnosti umjesto da baš između njih postoji bliska suradnja.
Ljevica je Bosni i Hercegovini ostavila dvije epohalne stvari u nasljeđe. Prva je kultura radničke klase i masovna industrijalizacija, koja je usko vezana uz tu kulturu i koja je, uostalom, bila i u grbu Socijalističke republike Bosne i Hercegovine. A druga je, ništa manje važna, ta da je nacionalizam ultimativno destruktivna ideologija koja može voditi samo u razaranje društva i zemlje. Problem s ovim posljednjim i odnosom partije prema tom pitanju bio je u tome što su znali definirati problem, ali ga nisu znali riješiti. Štoviše, nakon kombinacije forsiranja nacionalnog ključa i sudskih progona nacionalista, dobili smo na kraju pobjedu nacionalističkog koncepta i potpuno razaranje zemlje. Destrukcija je postala tolika da nakon čitavog modernističkog i radničkog razdoblja sada živimo u teritorijalno podijeljenoj zemlji i u društvu u kojem iskreno plješćemo kad se nacionalne stranke, predstavnici vjerskih zajednica ili kulturnih društava oko nečega dogovore i zajedno istupe. Kao da smo negdje duboko pri kraju 19. stoljeća, a ne na pragu druge četvrtine 21. stoljeća.
To sve jeste bilo omogućeno i potpunim zaboravom antifašističke borbe i njenih vrijednosti s jedne strane, kao i zaboravom radničke kulture solidarnosti i klasne svijesti koja je, zapravo, preživjela samo u tradiciji spomenutih nogometnih klubova, s druge strane.
I dok se sjećanje na partizansku borbu klimavo održava samo zahvaljujući mahom ostarjelom članstvu udruženja antifašista, nekim alternativnim omladinskim klubovima i na zadnjoj crvenoj niti kojom se SDP drži za vlastite korijene, uz bitnu ulogu novina koje upravo čitate, radnička kultura i solidarnost nešto masovnije žive samo u sjećanju na baštinu ovih nogometnih klubova.
Kako to sjećanje na baštinu prenijeti u isto takvo razumijevanje odnosa u sadašnjosti i u pokušaj prevladavanja nacionalističke stvarnosti, ne znam. Ali da bi vrijedilo pokušati, vrijedilo bi i da imaju smisla i predstave, poput one posvećene Željezničaru u SARTR-u i svako slično nastojanje, imaju.
Jer ne bude li se aktivno radilo na tome da se ta kultura u novonastalim okolnostima oživi, ostat će na koncu samo sjećanje specijaliziranih historičara na jedno društvo koje je imalo zajedničke vrijednosti i na možda jedinu zemlju na svijetu koja je, makar i na samo pola stoljeća, uspjela premostiti svoju bazičnu podijeljenost i pokazati da se može zajedno i boriti i voljeti i živjeti, ne negirajući specifičnosti koje su svi u taj zajednički život unijeli.
Znam da zvuči patetično, ali realno nam malo toga drugog preostaje.