Rata (ne)će biti
Širom svijeta se 10. decembar obilježava kao Međunarodni dan ljudskih prava. Vrlo zanimljivo, obilježen je i kod nas. U organizaciji Ujedinjenih nacija u BiH uz podršku Ureda visokog komesara za ljudska prava i u partnerstvu s Europskom unijom u BiH domaći i međunarodni zvaničnici su govorili o (ne)pravu i (ne)pravdi. U nedostatku bitnijih datuma i događaja progovorilo se o ljudskim pravima, govoru mržnje, negiranju ratnih zločina, ugroženosti povratnika, žena, LGBT populacije... Ni riječi o kršenju prava bolesnih. Razišao se eminentni skup koji se i organizovao niko ne zna zašto, kome i čemu i nastavilo se u istom smjeru, u nigdje.
Jer, i danas, dok pišem ovaj tekst, na listi citostatika KCUS-a nedostaju Erlotinib tbl, Anastrazol tbl, Flurouracil amp. i Eligard 45. Nedostaju citostatici, jedini lijek za stotine teško bolesnih građana. Jedina nada. Jedino svjetlo u tami života onkoloških pacijenata. Ali, ne nedostaju ovi lijekovi samo danas, nedostajali su i jučer, prekjučer, prije godinu, pet, 10 i očito će nedostajati i sutra, prekosutra, za godinu ili pet godina. Ovi ili neki drugi, ali jednako važni, prevažni! I dalje se biju bitke prsa u prsa, i dalje je čekanje, traženje lijeka, snalaženje za novac i transport lijeka, svakodnevnica onkoloških pacijenata u Bosni i Hercegovini.
A pacijenti u cijelom svijetu imaju i moraju imati pravo na lijek, jer je pravo na liječenje osnovno ljudsko pravo koje je nama u BiH oduzeto. Pored međunarodnih povelja, to pravo nam je zagarantovano i našim zakonima.
Šta se treba desiti da odgovorni shvate da gubimo živote željni lijeka, da gubimo živote a da nismo pokušali da ih spasimo. Država nam je okrenula leđa, a u kućnim budžetima je nestalo novca, snage za borbu u ljudima, ostavljeni smo na bojnom polju, u svojim bitkama. Vidi li iko spuštene ruke pacijenata koji izlaze sa onkoloških klinika, vidi li iko stotine onih koji se predaju prije nego što dođu na bojno polje, jer ne vide svrhu, nemaju snage, preteško je pobijediti sve što, samo u BiH, karcinom sa sobom donese? Puca u nas sa svih strana. Grudi se raspadaju od teških rana koje nam nanose sistem, bezakonje, nezainteresovanost, nehtijenje, gubimo dah, tlo pod nogama...
Pacijenti nisu u mogućnosti više kupovati ni paracetamol i analgin, a kamoli citostatik od nekoliko hiljada KM. Lanci na rukama, lanci na nogama, jer nemoć je ono što osjeti svako ko u BiH ikada u životu ugleda napisano Ca na nalazu. Lanci okuju i dušu i mozak, okuju svako sutra, jer sutra ne postoji u državi u kojoj niko ništa ne vidi, ne čuje, ne osjeti. Dolaze i prolaze i oni i ovi, donose odluke, razgovaraju o svemu i oni i ovi, samo čovjek, bolesni čovjek nikako da dođe na dnevni red. Nikako da sunce ogrije i one koji su do jučer radili i gradili ovu državu, hranili ovaj sistem. I opet bi, ako dobiju šansu. Ali, šansi je sve manje. Sve dalje su od nas nade. Ni snova više nema. Ostali su još samo inat, prkos, hrabrost i želja. To nam niko neće oduzeti. Do posljednjeg dana, do posljednjeg daha, pogleda i riječi nećemo odustati od traženja prava na liječenje, dostojanstven život i dostojan zdravstveni sistem. A vi mirno spavajte, rata (ne)će biti.