Putin ne spašava Dodika

U terminu kad, otprilike, dovršavam pisanje ove kolumne, u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine počeće novi “veliki dan” za našu zemlju – dogovor nove koalicije o preuzimanju vlasti na državnom nivou. Iako su, kako se tvrdi, mnoge stvari već usaglašene, o nekim pitanjima, poput, recimo, Izbornog zakona, odlučivaće se na klizavom terenu, pa je nemoguće unaprijed zaključivati šta će zaista donijeti taj “veliki dan”, kako ga je definisao Predrag Kojović. Sigurno je jedino da u tom društvu neće biti Milorada Dodika, niti ikoga od ljudi iz njegove stranke.

Obilježen kao čovjek koji “koči državu”, Dodik je sam sebe isključio iz bilo kakvog političkog partnerstva koje odlučuje kako o njenoj sadašnjosti, tako i o njenoj budućnosti. Povjerenici Dodikove secesionističke politike biće zamijenjeni ljudima iz opozicije u Republici Srpskoj, koja se polako konsoliduje, ne želi da plaća njegove račune i otkazuje mu poslušnost. Nekih davnih godina, tada moćna Madeleine Albright prepoznala je u Dodiku političara koji predstavlja “dašak novog, svježeg vjetra na Balkanu”, ali je njen favorit, došavši na vlast, izdao socijaldemokratu u sebi, uzjahao konja velikosrpskog nacionalizma i krenuo da po svaku cijenu ruši vlastitu državu, da bi na kraju pogazio Mirovni sporazum iz Daytona i od entiteta kojim upravlja počeo stvarati privatnu tvorevinu, uz geslo “Država, to sam ja!”

Osilio se toliko da je prkosio čitavom demokratskom svijetu, a sve pjevajući svoju ličnu himnu Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine... Danas je bjegunac sa potjernice koju je za njim raspisao Sud Bosne i Hercegovine. Društvo mu prave Nenad Stevandić, predsjednik Narodne skupštine RS-a, i premijer Radovan Višković, ali oni su tu sporedni igrači. Njihova odbrana se svodi na sljedeći trik: “Nismo mi nikakvi banditi, mi smo legalno izabrani narodni predstavnici”. Međutim, potjernice o kojima je riječ nisu raspisane za narodnim predstavnicima, već za licima koja su počinila teško krivično djelo.

Lov na pomenutu trojku sa centralne potjernice ne čini se naročito izglednim. Razlozi su poznati. SIPA ne želi sukob sa Dodikovom “čeličnom stražom” po svaku cijenu, pošto bi i minimalni gubici s jedne i druge strane mogli postati kotrljajuća grudva snijega. A Dodik nije vrijedan nijedne mrtve glave, na kojoj god ona strani pala. Lako je sijedim glavama gostovati na televiziji i ohrabrivati Dodikovo hapšenje, pošto se, eto, podrazumijeva da je rizik uključen u posao pripadnika pomenute državne agencije i pošto su, na kraju krajeva, za takav posao i plaćeni. Ali, ko bi bio odgovoran za haos koji bi nastao u slučaju da stvari krenu nepredviđenim tokom?

Još je lakše komentarisati čitavu situaciju onako kako to čini Denis Bećirović, koji se zalaže za to da oni koji ne žele ili ne mogu da obavljaju posao za koji su odgovorni – prepuste to onima koji hoće i mogu. Ali, ne vodi li i ta varijanta raspadu sistema? Dodik je politički mrtvac i ovako i onako, a to je u ovom trenutku najvažnije. To što svoj “sudski progon” poredi sa presudom liderki francuske krajnje desnice Marine le Pen, koju je ovog ponedjeljka sud u Parizu osudio na četiri godine zatvora, od čega dvije godine uslovno, uz zabranu kandidovanja za političke funkcije, nije mu nikakva utjeha. Jer, ako Dodik poistovjećuje sebe sa političkom sudbinom Le Pen, onda to znači da on njenu “političku smrt” prihvata i kao svoju. Zajedničko im je i to što oboje tvrde da su žrtve montiranog političkog procesa.

Za sada se potraga za Dodikom odvija samo u medijima. On se ponaša kao ponornica - zanoći na jednom mjestu, a osvane na drugom. A javnost je uvijek radoznala za takvu priču. Nakon velike blamaže koju je doživio na konferenciji o antisemitizmu u Jerusalemu, gdje se slikao s premijerom Benjaminom Netanyahuom, da bi mu potom bilo “uljudno” rečeno da napusti Izrael, Dodik se ovog ponedjeljka obreo u Moskvi, gdje ga je primio predsjednik Vladimir Putin. Oglasivši se preko mreže X, rekao je da je to bio njihov 26. susret. Iznio je i nekoliko detalja iz njihovog razgovora, među kojima Putinovo obećanje da će se zalagati za gašenje OHR-a. Pitao je Dodika i kako se kreće s obzirom na novonastalu situaciju i ponudio mu zaštitu.

Prema Dodikovom kazivanju, Putin ga je u jednom trenutku upitao: “A šta tamo narod govori?”. Dirljiv gest ruskog cara, jako mu je stalo do naroda u Republici Srpskoj, dok istovremeno svakodnevno ubija civile u Ukrajini!? Dodika je vjerovatno relaksirao susret sa Putinom, ali on ga ne može izbaviti iz političke prošlosti u koju je vraćen, a ne može utjecati ni na eventualno raspisivanje Interpolove potjernice. O tome će 7. aprila odlučivati posebna komisija ove međunarodne asocijacije, koja obuhvata 190 zemalja iz cijelog svijeta. To će biti ključni momenat za Dodika, koji će u slučaju da za njim bude raspisana crvena potjernica, radikalno otežati njegov položaj.

Međutim, pitanje Dodikovog hapšenja na teritoriji Bosne i Hercegovine ostaje komplikovano. Učešće EUFOR-a u takvoj operaciji možda bi moglo garantovati njen puni uspjeh, jer ta formacija ima odgovarajuće vojne resurse i kapacitete, ali teško da će se ona upustiti u potragu za jednim bjeguncem od zakona. Mandat EUFOR-a je zaštita građana i briga o opstanku države i njenih institucija u slučaju da budu dovedene u pitanje.

Kad je konkretno riječ o Dodiku, iz pozadine njegovog slučaja iskrsava logično pitanje: Ako je predsjednik RS-a brutalno prekršio Mirovni sporazum i ugrozio mir u Bosni i Hercegovini, nije li to onda račun između njega i država koje su potpisale garanciju tog sporazuma, a tek potom račun između Dodika i institucija ove zemlje?