Provalija između Brda i Brijuna

Vidi se to sve češće posljednjih godina, jednako kao što se vidjelo od dana proglašenja nezavisnosti od SFRJ, koju su Slovenija i Hrvatska proglasile istog 25. 6. 1991. godine, a riječ je o vrijednosnoj provaliji između te dvije zemlje. Istina je, naravno, da su i jedna i druga ispoljavale nacionalističke politike, s bitnom razlikom da je nepravda Slovenije prema “izbrisanima” bila puno manja od zločina nakon Oluje, izbacivanja Srba iz stanova po gradovima ili od raznih logora po kasarnama i po Hercegovini za koje je Hrvatska odgovorna. Opet, činjenica je i da Slovenija nije imala unutrašnju pobunu i secesionističku državu unutar vlastitih granica i da je njezin rat s JNA trajao kratko.

Jednako kao što je istina i da je Janša predugo vladao tom zemljom, sa svim svojim desničarskim politikama i međunarodnim partnerima poput Orbana. No, što onda tek reći za Hrvatsku po tom pitanju.

Iako su i jedna i druga odšutjele rezoluciju Europskog parlamenta o totalitarnim režimima, propustivši zajedno naglasiti specifičnost jugoslavenskog slučaja, činjenica je da je Slovenija još od izbora da ostane vjerna Markovićevom modelu privatizacije, preko službenog odnosa prema zajedničkoj jugoslavenskoj prošlosti, pa do jasne želje za ulaskom u Europsku uniju, s kojom je i krenula u nezavisnost, znala što hoće.

U međuvremenu je u EU ušla i Hrvatska, njihov međusobni kapric oko nekoliko graničnih sporova je zamrznut i ove dvije zemlje su iznova u jednako srdačnim odnosima u kakvima su bile na početku puta ka nezavisnosti. Na kraju krajeva, zajedno i vode proces Brdo-Brijuni koji bi kao krajnji cilj trebao imati ulazak ostalih zemalja tzv. zapadnog Balkana u EU.

Međutim, upravo se na ovogodišnjem samitu te inicijative, koji je upravo okončan u albanskom Draču, još jednom pokazalo kako Hrvatska još uvijek živi u deluzijama devedesetih, dok se Slovenija bavi izazovima današnjeg povijesnog momenta.

I to je činjenica koju ne treba ograničiti samo na predsjednika Zorana Milanovića, jer unatoč tome što Andrej Plenković ima umnogome drukčiji odnos prema Europskoj uniji od njega, on je i osobno sudjelovao u usponu proustaških sentimenata u društvu, dok su se vanjskopolitički raspodijelili tako da je Milanović ciničan prema žrtvi Ukrajine, a Plenković prema žrtvi Gaze.

Dakle, Milanovićev nastup u Draču bio je ogledni primjer promašenog Tuđmanovog suverenizma koji je živio u iluziji da je moguće imati stvarnu suverenost na kraju dvadesetog stoljeća. I to ne zato što je ispravno zaključio kako Hrvatska i Slovenija ne trebaju biti mentori, nego podrška susjedima za članstvo u EU, nego iz razloga što programatski pokušava svesti Europsku uniju isključivo na ekonomsku zajednicu bez ikakve ideje i vrijednosti. Što znači da zagovara upravo ono što zagovaraju i Trump i Putin i Orban. Iz tog uvjerenja izašlo je i protivljenje ukidanju jednoglasnosti kod svih bitnih odluka. Sve drugo na stranu, bez ukidanja te klauzule i ustavne reforme EU, nema nikakve stvarne šanse za proširenjem. Koliko je stvar cinična, svjedoči to što valjda ni sam ne razumije da zagovaranjem takvog pristupa upravo blokira put u EU ljudima pred kojima to izgovara.

S druge strane, slovenska predsjednica Pirc Mursar, iako dolazi iz zemlje koja je još i manja od Hrvatske, nema ni strahova, ni kompleksa od stvaranja funkcionalnije Europske unije, od ukidanja prava veta u odlukama i od zagovaranja europskih vrijednosti humanizma, solidarnosti i antifašizma. I jasno mi je kako će dosta ljudi s ljevice skočiti na ovu rečenicu te ukazati na sav stvarni cinizam Europske unije, jednako prema Gazi trenutačno, kao i prema Aleksandru Vučiću. Ali bez obrane ideja prosvjetiteljstva i stvarnog demokratskog društva sa smjenjivim vlastima, svijet će biti puno gore mjesto od ovoga kakav je sada. A već sada je dovoljno loše. Ako nekome nije jasno da je to nemoguće uraditi u nekom novom suverenizmu i izolaciji, onda je bespredmetno i pričati s njim o tome.