Promemorija HAZU

U životu, društvu i politici tajming je sve. To je često nepravedno, posebno prema ljudima koji iz straha predugo analiziraju donošenje odluka, ali je naprosto tako. I često se dogodi, baš u politici, da netko tko je unaprijed vidio stvari, jednostavno bude pregažen vremenom, da bi na kraju gledao kako netko drugi, često baš onaj koji ih je zbog toga napadao, ostvaruje ono što je i sam ranije zagovarao.

Sve ovo pišem zbog tajminga objavljivanja Promemorije HAZUBiH, koji se zapravo poklapa s konačnim usvajanjem zakona o Južnoj interkonekciji. Što znači da sve velike otvorene teme koje se provlače kroz promemoriju, treba čitati u tom ključu.

Ali, kad su već sve te teme otvorene, nema pretjeranog smisla da ih se ignorira. I ovdje ću krenuti od onoga oko čega HAZU jeste u pravu. Da, doista je višestruki izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva rezultat planske želje da se preglasa većinska volja Hrvata u BiH, sve uz priču o tome kako ne može HDZ biti ekskluzivni tumač političke volje hrvatskog naroda. Što jeste točno, ali je točno i to da taj narod premoćno bira HDZ i ostale stranke okupljene u HNS-u. I izbor Željka Komšića jeste zakonski uredu, ali nije u duhu ideje Ustava i uopće činjenice zašto imamo tri člana Predsjedništva. Isto tako, jeste činjenica da su postojale i još postoje ideje da se slično preglasavanje napravi i u Domu naroda, kao što postoje ideje o tome da je konstitutivnost koncept protiv kojeg se treba boriti, da je on protivan suvremenom građanskom društvu i da Hrvati kao izrazita manjina vladaju Federacijom, što je kao nepravedno.

Ovo su sve političke ideje i procesi koji postoje i s kojima se osobno i politički ne slažem, ponajprije iz razloga što kao takve ruše koncept na kojem Bosna i Hercegovina počiva od ZAVNOBiH-a do danas, te što su suštinski nepravedne.

Međutim, to što je HAZU, koji je od početka produžena ruka HDZ-a BiH, u pravu oko ovoga, ne znači da mu promemorija nije prozirna i puna mjesta koja se ne mogu braniti.

Prvo, sama teza o višestoljetnim progonima i patnjama pod totalitarizmom lako će biti opovrgnuta uvidom u to koliko je Hrvata živjelo u Bosni i Hercegovini 1945. godine, koliko ih je u zemlji bilo 1991. godine i koliko ih je u Bosni i Hercegovini danas. Sasvim je jednostavno zaključiti da su Hrvati doživjeli biblijski egzodus upravo u vremenu otkad postoji HDZ. Koji nije, naravno, jedini krivac za tu činjenicu, ali nije baš ni periferni. Odgovor na vrlo jednostavno pitanje zbog čega se i u kojim okolnostima dogodio masovni egzodus Hrvata iz bosanske Posavine, kao i zbog čega masovno u novije vrijeme odlaze iz dijelova Hercegovine u kojima su Hrvati neupitna većina i drže lokalnu vlast, razorio bi čitavu glavnu tezu teksta.

Potom, kad je riječ o javnom kanalu na hrvatskom jeziku i njegovoj nemogućnosti, to jednostavno nije istina. Na Federalnoj televiziji hrvatski novinari govore čistim hrvatskim jezikom, ali nije problem jezik, nego uređivačka politika, samo što to nitko ne želi tako i imenovati.

Isto vrijedi i za Južnu interkonekciju pa i samu egzistenciju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Ne mora i prilično sam siguran i da neće Bosna i Hercegovina biti građanska država po modelu kakvom je zamišlja politička logika DF-a i sličnih. Ali ona isto tako ne treba postojati isključivo kao provizorna zajednica strogo razdvojenih konstitutivnih naroda. Jer što znači to kad se kraj postojeće ANUBiH osniva posebna nacionalna akademija ili kad se traže odvojeni javni servisi, nego tvrdnja kako je nemoguće u dobroj vjeri imati zajedničke institucije?

Pri čemu, da paradoks bude veći, stranke s hrvatskim predznakom, sasvim dobro funkcioniraju u zajedničkoj, bilo entitetskoj, bilo državnoj vladi i u svim političkim i sudskim institucijama, s izuzetkom Predsjedništva. Pa zašto onda tu može, a ne može u akademiji, na televiziji, u BH Gasu i na sličnim mjestima?