Predsjednička debata

Svaki onaj gledatelj koji je odlučio ovog utorka pogledati jedinu predsjedničku debatu u Hrvatskoj između dvojice preostalih kandidata, a to je napravilo skoro pola zemlje, svjedočio je kombinaciji očajnog realityja i nelošeg stand-upa. Što jeste u neku ruku zabavno, ali je problem što tako, zapravo, ne bi trebale izgledati ozbiljne debate za ozbiljne izbore. I nije nikakva utjeha činjenica što se Hrvatska na ovaj način savršeno uklapa u generalne trendove na Zapadu.

Iz same debate nismo zapravo ništa novo saznali o bilo kojem od kandidata, osim što je postalo jasno zbog čega je Zoran Milanović dosljedno izbjegavao sučeljavanja i kampanju kao takvu uopće, što se vidjelo u svakom momentu u kojem ga je Dragan Primorac uspijevao izbaciti iz takta. Kad bi iz aktualnog predsjednika eruptirali bijes, cinizam, omalovažavanje i uvrede. Ono što jeste iznenadilo gledatelje jeste to da je Primorac bio puno bolji, nego što su ljudi očekivali, što opet nije bilo pretjerano teško, jer su očekivanja bila minimalna. No, to mu svakako neće biti dovoljno da preokrene rezultat, ali možda hoće za častan poraz, uz maksimalan angažman HDZ-a, koji se, uostalom, već i pokrenuo u tom smjeru.

Sad ono najbitnije, a to je sadržaj, mimo njihovih personalnih sukoba i spuštanja, u kojima je Milanović, naravno bio uspješniji.

Sadržaj je pak ono što je djelovalo potpuno užasavajuće. Jer, da se ne lažemo, imali smo, zapravo, debatu dvojice desnih kandidata, u kojoj su se obojica natjecala o temi tko će više glorificirati Franju Tuđmana, pri čemu je Milanović posve prešutio Tita, tj. zaobišao je izjašnjavanje o njemu, što je ostalo potpuno neprimijećeno.

Milanović se također pravio da uopće ne simpatizira Vladimira Putina, tvrdeći da bi ga uhapsio da dođe u Hrvatsku, ali opet s pozivom da se zemlja ne petlja s otvorenom podrškom Ukrajini. Onda isti taj Milanović koji relativizira agresiju na Ukrajinu, ispravno zaključi kako je kompletno vodstvo Izraela zločinačko, da bi Primorac koji ispravno prepoznaje ono što se događa u Ukrajini, krenuo braniti i relativizirati djelovanje Izraela.

Potom Primorac, također ispravno zamjeri Milanoviću sve uvrede koje je upućivao prema Sarajevu i bliskost s Miloradom Dodikom, a aktualni hrvatski predsjednik kandidatu HDZ-a opet točno odgovori protupitanjem zbog čega je problem kad se on druži s Dodikom, a ne smeta mu kad to radi Čović koji mu sudjeluje u kampanji, a i samom Primorcu ne smeta držati predavanje na Jahorini pred Miloradom Dodikom.

Vrhunac Milanovićevog ismijavanja ljevice, koja ga je zapravo i kandidirala i čini i dalje najveći bazen njegovih glasova, bio je kad je zaključio da je on za Primorca Milton Freedman ekonomije. Dakle, nominalno lijevi kandidat je čovjek koji se u debati odrekao Tita, koji je glorificirao Tuđmana i kao ekonomskog uzora citirao oca neoliberalizma i čovjeka koji je bio savjetnik čileanskog diktatora Pinocheta.

Da paradoks bude veći, ništa od navedenog mu neće odnijeti glasove ljevičara koji u njemu gledaju božanstvo i koji će na sve navedeno reći, što je čovjek pred čitavom javnosti izgovorio, da to nije istina ili nešto slično. Uostalom, Ivana Kekin, jedina zaista lijeva kandidatkinja, još istu večer nakon okončanja prvog kruga, pozvala je vlastite birače da u drugom krugu glasaju za Milanovića.

Ukratko, Hrvatsku i regiju čeka još pet godina najgoreg desničarenja pod lažnim socijaldemokratskim plaštom na Pantovčaku, i to voljom primarno ljevice, a nimalo utješno ne zvuči što bi nas i u slučaju nezamislive Primorčeve pobjede čekalo isto, ali barem bez prevare birača.

Ako će na kraju nekome u Sarajevu to zvučati utješno, Milanović je u debati rekao i to da poštuje Denisa Bećirovića i da je spreman s njim razgovarati. Jednom socijaldemokrat, uvijek socijaldemokrat.