Postoji li sutra?
Po rođenju je Maglajka, po mladosti i ljubavi Sarajka, po duši ona koju bi svako poželio imati u svojoj blizini. Bez majke je ostala kao djevojčica. Majka joj je preminula poslije teške, hrabre borbe sa karcinomom. Duša joj se smirila. I danas se ova mlada žena sjeća broja telefona koji je svakodnevno okretala da mami ispriča kako je bilo u školi, kako je otac pripremio ručak, gdje su šetali, a bilo je to 90-ih godina. Sjeća se i kako su trebale proći desetine godina da bi shvatila zbog čega su joj krili da joj je majka teško bolesna i da se možda neće vratiti kući. Možda bi je snažnije ili češće grlila, možda bi podijelila neke tajne s njom, možda bi... Poslije je shvatila da su to učinili da bi njenu mladu dušu sačuvali od korova tuge koji joj ne bi dozvolio da procvjeta. A možda su i vjerovali u čuda. Preteško je shvatiti da je karcinom teška, vrlo teška i strašna bolest od koje se umire.
Poslije majčine smrti ništa više nije bilo isto. Iako se otac na sve načine trudio da olakša bol, prazninu, tugu, okretala bi noćima u glavi taj broj telefona, slušala bi majčin glas u snovima, nadala mu se u javi. Godine su prolazile, izrastala je u velikog, dobrog čovjeka, školovala se, udala, savila svoje gnijezdo ljubavi i sreće. I odjednom, šok, strah, odjednom karcinom. Bilo koja filmska traka bi bila prekratka za onu koja se zavrtila u njenoj glavi. Djetinjstvo, gubitak, život, smrt, nada, čežnja, strah, hrabrost, želja, borba. Tih dana je ostala i bez oca.
U aprilu 2023, kada joj je prvi put propisan Bevacizumab, onkologica je poslala zahtjev Zavodu zdravstvenog osiguranja FBiH da joj bude odobren i tako je i bilo. Međutim, već u maju PET CT nalaz je bio uredan i terapija je obustavljena. Ali, sa karcinomom nikada ne znaš jesi li gore ili dolje, jesi li dobro ili nisi, jesi li pobjednik, je li utakmica završila ili slijede produžeci. U novembru 2023. bolest se vratila. Tih dana se sastala i komisija Zavoda zdravstvenog osiguranja FBiH koja propisuje indikacije i onako, iz čista mira, dosade ili neznanja, nehtijenja ili ciljanog htijenja donijela odluku da ginekološko-onkološki pacijenti više nemaju pravo na Bevacizumab. Propisana doza je 800 mg i košta 2.016 KM. Od novembra je ova hrabra žena prima svaki 21 dan. Kada ova komisija donese svoju veliku odluku da lijek nije indiciran za taj karcinom, to znači da ga pacijent mora kupovati, ali da ga ne može refundirati. Kao da je riječ o parfemu, o majici bez kojih se živjeti može. Ona prima i citostatike Gemcitanin i Carboplatin. Njih s vremena na vrijeme nema, pa i njih kupuje, ali uz refundaciju.
Sve to prolazi ova žena, ali i hiljada drugih žena, muškaraca, ljudi. Sve smo mi vaše kćerke, sinovi, majke, očevi, supružnici, rođaci, prijatelji. Zbog odluka naših političara ova mlada žena i njen suprug posljednju godinu i po rade da bi ona živjela. Ali i plata dolazi svakih 30/31 dan, a terapija je svaki 21 dan. To je značilo da ona mora prodati svoje jučer da bi se izborila za svoje sutra. Morala je prodati sve što je vezalo za rodni grad, i kaldrmu na kojoj je napravila prve korake, i ružičnjak koji je sa svojom majkom sadila i zalijevala, i sobu u kojoj je tonula u san slušajući najljepše uspavanke svojih roditelja. I to nije najteže. Šta rade oni koji nemaju šta prodati? Za mnoge sutra ne postoji.