Postali smo “turisti muke”

Nažalost, i ove sedmice ista tema. Deficitarni citostatici. Na Onkologiji KCUS-a i ove sedmice nedostaju Anastrazol tbl, Etopozid cap. a 50 mg, Eligard 45 mg, Enzalutamid cap- Xandi caps, Flurouracil amp, Carboplatin amp., Uniblastin amp., Vinkristin amp., Sunitinib caps. 12,5 mg., Sunitinib caps. 25 mg., Oxaliplatin amp., Irinotecan amp., Exemestan tbl., Cotelik tbl, Zelboraf tbl., Inlita/Axitinib tb.

Vanredno stanje! Je li to jasno ikome? Preko noći od nedostajućih pet-šest, došli smo do nedostajućih 10-11, a onda se strovalili u bezdan i danas svjedočimo situaciji da nam nedostaje 17 lijekova, citostatika, terapije za liječenje onkoloških pacijenata. I, ko za to zna? Niko. Niko osim nas koji, posebno posljednje sedmice živimo u panici, strahu, neizvjesnosti. I posljednja iskra nade da će biti bolje je ugašena, jer iz godine u godinu stanje je sve gore, teže. Život u kilometrima, preživljavanje od dana do dana, od danas do sutra, od jutros do večeras. Svi se znamo, jer nas veže ista muka, isti redovi ispred apoteka u susjednim državama i ista tišina u hodnicima KCUS-a. Dok zvaničnici u udobnim foteljama govore o “procedurama nabavke”, mi trošimo ono što nemamo. Trošimo novac koji je davno iscurio iz naših novčanika.

Onkološki pacijent u BiH ne plaća samo svoju bolest, on plaća nesposobnost sistema. Plaćamo gorivo do Metkovića, plaćamo putarine do Malog Zvornika, plaćamo avionske karte do Istanbula, Beča, Münchena. Plaćamo pune cijene lijekova koje smo već jednom ili desetine puta platili kroz zdravstveno osiguranje. Svaka kutija Sunitiniba ili Axitiniba kupljena preko granice je spomenik neuspjehu države. Plaćamo ne samo novcem nego i snagom, vremenom koje također nemamo. Vrijeme koje bismo trebali provoditi odmarajući se od iscrpljujućih terapija, svakodnevnih obaveza, mi provodimo na autobuskim stanicama, aerodromima, u čekaonicama, automobilima prelazeći granice kao da krijumčarimo zabranjene supstance, a ne lijek koji nam znači sutra. Uz to sve dodajemo stalni strah da lijeka ni tamo neće biti, da će nam hladni lanac transporta propasti, da ćemo i tamo naići na zatvorena vrata. Molimo poznanike, tražimo recepte po Facebook grupama, razmjenjujemo informacije o zalihama kao da je ratno stanje.

A i jeste, tihi rat protiv pacijenata. Tihi za sve ljude, a za nas najglasniji, najrazorniji. Zaglušujući! Rat koji odjekuje u našim dušama jače od detonacije granate najvećeg kalibra. Kada nedostaju osnovni citostatici, to znači da su protokoli liječenja prekinuti. U onkologiji, prekid protokola često znači da se sve do sada urađeno baca u vodu. Rak ne čeka tender. Rak ne poznaje žalbeni rok. Gdje su sada oni koji bi trebali štititi čovjeka, bolesnog čovjeka, smrtno bolesnog čovjeka? Dok se političke partije prepucavaju oko marginalnih stvari, naši životi cure kroz prste. Svaki dan bez terapije je dan koji je rak dobio na poklon od države. Mi više nemamo vremena za okrugle stolove i saopštenja u kojima se “izražava žaljenje”. Nama trebaju lijekovi. Treba nam pravo na liječenje koje nam je Ustavom zagarantovano, a u praksi brutalno oduzeto. Ugašena je i posljednja iskra nade da će biti bolje, jer se svake godine ponavlja ista priča, samo sa dužim spiskom nedostajućih lijekova. Ako je danas 17, koliko će ih biti iduće sedmice? Hoće li onkologija postati samo zgrada u koju dolazimo da nam kažu kako su nam šanse za preživljavanje svedene na to koliko smo brzi na granici i koliko nam je dubok džep? Na zgradu koju još održavaju samo i jedino medicinski radnici koji zajedno sa nama prolaze ove strašne muke, koji nam svojim znanjem, željom, vještinama produžavaju život, jer sve drugo nedostaje.

Ovo nije samo deficit lijekova. Ovo je deficit ljudskosti, odgovornosti i elementarne empatije onih koji odlučuju o našim sudbinama. Dok mi brojimo preostale miligrame i kilometre, oni broje mandate. Nama je svaki sekund važan. Njima smo očigledno samo broj koji će, ako se ovako nastavi, uskoro biti izbrisan sa liste čekanja.

Dok čekamo, nastavljamo se sretati na Doljanima. Klimnemo glavom jedni drugima, prepoznamo onaj specifičan, umoran sjaj u očima. Ne moramo ništa reći. Znamo da onaj ispred nas u gepeku nosi frižider-torbu sa nadom. Sramota je što smo postali “turisti muke”. Sramota je što se u 21. vijeku, u zemlji koja pretenduje na članstvo u civilizovanom svijetu, citostatik traži preko poznanstava u Malom Zvorniku ili bilo gdje drugo. Citostatik ne smije tražiti pacijent! Pacijenta treba terapija na klinici čekati.