Politička mirođija u nogometnoj večeri

Velika je to, i časna, bila pobjeda! Nije pretjerano reći i senzacionalna, pošto su vijest o njoj objavili mnogi svjetski mediji koji drže do nogometa. Reprezentacija Italije, četverostruki svjetski prvak u najpopularnijoj igri koja je ikad izmišljena, neće ovog ljeta vidjeti Ameriku. Umjesto nje, tamo će otići reprezentacija Bosne i Hercegovine, jedina među zemljama zapadnog Balkana. U odlučujućem meču sa Italijanima na Bilinom polju u Zenici bila je poletnija i uvjerljivija. Ukratko – jača. Svi smo mogli vidjeti kako je do tog podviga došlo i ko je sve za njega zaslužan. Ova utakmica će ući u anale i bosanskohercegovačkog i italijanskog nogometa – u prvom slučaju kao htijenje i nadahnuće tima koji je predstavljao jednu ranjenu i napaćenu zemlju, takoreći autsajdera, a u drugom – kao nacionalna sramota.

Po prirodi stvari, velika pobjeda izazvala je i veliko slavlje, ali ne u cijeloj Bosni i Hercegovini, kako su tu slatku laž izmislili neki mediji, jer se to u politički i na svaki drugi način podijeljenoj zemlji nije moglo ni očekivati. Malo pozitivnog pretjerivanja dobro dođe, a ništa ne košta, ali treba u tome imati neku mjeru. Bilo je oduševljenja i u regionu, zemljama nekadašnje zajedničke države, iskrenog i ganutljivog. Neki su se sjetili Jugoslavije iz njenih najboljih dana, jer je svaki od njih u toj pobjedi nalazio i dio bivšeg sebe. Mnogi su pustili suzu, možda ne toliko zbog same pobjede, koliko zbog spoznaje šta je danas Bosna i Hercegovina mogla biti i šta smo svi mi mogli biti. Iako nezadovoljna što komšijama nije crkla krava, ni nacionalistička većina u susjedstvu nije prešutjela ne samo trijumf nego i superiornu igru naše reprezentacije.

Temperatura pobjede biće održavana još dugo. Sportski novinari su došli na svoje, obukli su dresove patriotizma i, kako bi rekli naši simpatični Zagorci, ne bi se štel mešati v njihov posel. Ali, ostalo je nešto posla i za mene, jer je u ovu nogometnu večeru usuto previše političke mirođije. Bosna i Hercegovina je bila zemlja dobrih ljudi i ugodnog života, ali joj je to oteto. Danas je to nesretna, tužna i siromašna zemlja koja je postala problem i sebi i drugima. Nije takva zato što njena reprezentacija nije nogometna sila, već zato što je zaboravila sebe. Jugoslavija se nije raspala zato što je na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1990. godine u Italiji, u utakmici sa Argentinom, Faruk Hadžibegić promašio svoj posljednji penal u karijeri. Raspala bi se čak i da je postala svjetski prvak.

Međutim, zabluda o tome da je nogomet moćniji od svega, pa i od politike, ostala je do danas. O tome govore komentari u ovdašnjim medijima i na društvenim mrežama. Kažu, pobjeda na Bilinom polju posljednje martovske večeri, ujedinila je ne samo Bosnu i Hercegovinu nego i region. Kažu, reprezentacija je ponovo podigla narod. Kažu, s državnim grbom na srcu momci su igrali uz inat svim našim podjelama, problemima i mukama svakodnevnice. Kažu, te večeri je cijela Bosna, a s njom i Hercegovina, gorjela od ponosa i radosti. Jedan bivši reprezentativac kaže da su igrači učinili sve da narodu prirede malo veselja. Šta je od svega toga tačno, a šta plod emocija i navijačke groznice, razaberite sami. Selektor Sergej Barbarez, Mostarac od vrste koja je u izumiranju, nazvan je genijem, a da je kojim slučajem pobijedila Italija, bio bi Pedro koji visi.

Igrali su naši reprezentativci onako kako su te večeri htjeli da igraju. Igrali su za publiku koja ih je nosila. Ne znam zašto se prešućuje činjenica da su igrali i za svoj džep. Svi su oni profesionalci, nogomet je njihovo životno zanimanje, i imali su na umu da će, ako pobjede Italiju, svakom od njih skočiti cijena na nogometnom tržištu. Ni novinari ne rade za eksere, koliko god su bijedno plaćeni. Nisu Barbarezovi izabranici ništa dužni ovoj državi, jer ih ona baš ničim nije zadužila. Čak su joj te velike večeri zaradili čitavih devet miliona eura, što neka osrednja firma ne može zaraditi ni za devet godina.

U čitavoj toj zanimljivoj priči najčudnije djeluje odavanje zahvalnosti zmajevima na svemu čemu su nas naučili. Pa se kaže kako su nas naučili kolika je snaga zajedništva bez podjela, šta znači nositi državni dres i boriti se za svoju zemlju i kako izgleda Bosna i Hercegovina kad diše kao jedno. Naglašava se i činjenica da ljudi koji vode reprezentaciju ne broje igračima njihova krvna zrnca, nego igraju najbolji i najspremniji. Trideset i više godina živimo u zemlji u kojoj su sve te i mnoge druge vrijednosti obezvrijeđene i stavljene van upotrebe. To je uradila politika plemenskih vođa, podržana od većinskog, konzervativnog i zatucanog stanovništva. I onda jedanaest nogometaša treba da sve njih pouči šta valja, a šta ne valja raditi. Koliko znam, u opisu njihovog nogometnog posla takva obaveza ne postoji.

Govoreći o tome kako je doživjela pobjedu naše reprezentacije, jedna srednjovječna Sarajka kaže pred TV kamerom: “Dođu ti rijetki trenuci koji nas čine veselim, a onda nam političari svojom nebrigom i svojim glupostima udare šamar”. Podjele su provedene do ludila. U proteklih trideset godina nije zabilježen nijedan primjer da su dva entiteta realizovala neki zajednički projekat. Čak ni dvije općine. Čitam u novinama da u Federaciji BiH ima dosta firmi u kojima zajedno rade i Bošnjaci i Srbi i Hrvati, ali nijedne koja bi bila zajedničko vlasništvo dvojice ili trojice ljudi različite nacionalnosti. Zemljom vladaju prgavi etnonacionalisti, koji su do savršenstva savladali tajne inat-politike i tako opstaju na vlasti.

I zato pustite igrače naše nogometne reprezentacije da rade ono što najbolje znaju. Momci su na Bilinom polju nadmašili sebe i dokazali da mogu savladati i objektivno jače od sebe. Ali, ne očekujte od njih da ispravljaju naše krive Drine. Čak i kad bi se nekim čudom neviđenim iz Amerike vratili kao svjetski prvaci, stvarnost u ovoj zemlji bi ostala ista.