Plenković revisited

Kad sam nedavno za potrebe ove kolumne pisao o tome što će napraviti Hrvatska po pitanju ozbiljne državne krize i sveopće akcije Milorada Dodika da spriječi vlastiti odlazak u zatvor i ponajprije iz političkog života, stvar je, odnosno kriza bila na početku. I koliko god da danas izgledalo kako u nekim stvarima nisam bio u pravu, a kontekst se u međuvremenu prilično promijenio, to baš i nije tako. Drugim riječima, sve što sam tada napisao, vrijedi i sada. A napisao sam kako će Hrvatska pokušati iskoristiti priliku da riješi pitanje Izbornog zakona, odnosno izbora članova Predsjedništva s jedne, ali i da neće podržati Dodikove secesionističke akcije s druge strane. Pisao sam također i o ciničnoj politici Dragana Čovića koji će jednostavno pokušavati štititi Milorada Dodika dok god to bude moguće, ali da preko neke granice neće ići.

Dolazak hrvatskog premijera Andreja Plenkovića na mostarski Sajam gospodarstva, zajedno sa svim izjavama koje je o ovim temama dao nekoliko dana ranije, kao i u Mostaru, nije doslovno ništa promijenio u ovome što sam napisao. Štoviše, indikativno je da ove godine na Sajmu nije bilo ni Vučića, ni Dodika.

To što je javnost u Sarajevu možda očekivala da će i Hrvatska uvesti sankcije Miloradu Dodiku, na način na koji su ih uvele Austrija i Njemačka, sasvim je druga tema i bilo je realno očekivati u onoj mjeri u kojoj je bilo realno očekivati da će trojka tek tako izglasati HDZ-ov prijedlog Izbornog zakona.

Najveći problem Bosne i Hercegovine u aktualnom političkom trenutku i s Dodikovim kršenjem zakona i Ustava leži u tome što se iz temelja promijenio dosadašnji geopolitički kontekst. Ta promjena dovela je do povlačenja dosadašnje američke politike prema regiji, za što je dovoljno vidjeti tko je novi veleposlanik SAD-a u Srbiji. Uslijed toga, visoki predstavnik je metaforički ostao na suhome i bez ikakve stvarne i jedinstvene međunarodne podrške. I to zbog kombinacije ove činjenice, zajedno s drugom posljedicom novog geopolitičkog momenta, a ta je da jednostavno više ne postoji nikakva stvarna zajednička europska politika. Kako prema Bosni i Hercegovini, tako i prema regiji u cjelini.

Ako ostavimo po strani sve tragične promašaje i propuste koje je Europska unija imala prema jugoslavenskom prostoru i situaciji u ratu, pa se osvrnemo samo na poslijeratno razdoblje, teško je pronaći sramotniju politiku od ove koju upravo provodi prema Vučićevom režimu i od cinizma s kojom okreće glavu od studentske i općenarodne pobune u Srbiji.

Jasno je, dakle, kako ne postoji jedinstvena europska vizija budućnosti regije, osim možda ona da Crna Gora ipak uskoro uđe u Europsku uniju, što bi svakako bila dobra vijest.

Stoga je u situaciji u kojoj te jedinstvene politike nema nerealno očekivati da će uvođenje sankcija Dodiku od Austrije i Njemačke diplomatskim pritiskom dovesti do toga da to uradi i Hrvatska, a onda i ostale zemlje Europske unije, s izuzetkom Mađarske.

Da zaista postoji jedinstvena vanjska politika Europske unije danas, to bi se vjerojatno i dogodilo, ali ovako se nitko ne bi trebao zanositi s tim da su Andrej Plenković i Hrvatska pod bilo kakvim pritiskom u tom smjeru. Jer nisu. Realno, danas svaka država vodi svoju politiku, kako prema Ukrajini, tako i prema Srbiji ili Zapadnom Balkanu u cjelini.

Uostalom, ne treba ići dalje od toga da su visokoj predstavnici za vanjsku politiku Kaji Kallas, koja je upravo bila u Sarajevu, skoro pa oduzeli bilo kakve operativne ovlasti i da su joj minirali sve ideje u vezi sa Ukrajinom i ostavili joj jedino da se bavi našom regijom. A ni tu neće biti u prilici sama formulirati politiku.

Nažalost ili na sreću, Bosna i Hercegovina, njeni narodi i građani te političari, kao i državne institucije prepušteni su sami sebi. I to bi sada svakome trebalo biti jasno.

Europska unija sigurno neće dozvoliti nikakav oružani sukob ili raspad zemlje, ali to je manje-više to. Sve drugo ćemo morati sami, a to neće ići na način da svatko gleda samo sebe i svoje.