Parodiju živimo 30 godina
Kako hrabre, sposobne, vrijedne parlamentarce mi imamo, pa to se ne može riječima opisati. To ne bi shvatio i povjerovao niko ko svojim očima nije gledao, na vlastitoj koži osjetio. Kakve samo anakonde, akrapi, dvoglavi i troglavi zmajevi ih napadaju, a oni sjede u klupama i donose i mijenjaju zakone kako bi olakšali ovom jadnom, napaćenom narodu. Jeza te prolazi kada samo pomisliš na te scene, kako samo stoički odlijevaju strahu, napadajima, rizikuju život da bi uradili svoj posao za koji su plaćeni. Ne žele dnevnice džaba, ne žele plaću džaba, ne žele putne troškove, naknadu za odvojeni život, topli obrok, regres, ma ne žele ništa dok ova država ne krene naprijed. Stavljaju se na raspolaganje narodu i tokom radnog vremena, i u slobodno vrijeme, slušaju građane, pitaju ih, obilaze...
Režija: Steven Spielberg, uloge: pozicija i opozicija u BiH.
Naravno da niko nije pomislio da je riječ o stanju u Bosni i Hercegovini, naravno da niko nije povjerovao ni u jednu napisanu riječ, jer ono što je u svijetu realno i stvarno, kod nas je samo ideja, želja, scenarij za dobar film, komediju, parodiju. Parodiju koju živimo 30 godina u kojoj političari, parlamentarci, oni koje smo birali mogu na posao doći i ne doći, mogu za četiri godine mandata samo dizati ruke, ne progovoriti nijednu riječ, mogu pričati do iznemoglosti, ali slabo šta uraditi, mogu naobećavati i moguće i nemoguće i istu mantru vrtjeti iz mandata u mandat. Ma mogu sve, jer nikome ne odgovaraju. Oni su davno propise za sebe donijeli, propise koji pokrivaju sve ovo i uvijek, sve što rade je po slovu zakona.
Po propisu je i doći na sjednicu i otići s nje zbog crva, gliste, zmijice koja ne zna je l’ pošla ili došla. Po propisu je i doći na sjednicu, prisustvovati glasanju za dnevni red, a onda kud koji mili moji. Primjer apsolutne neodgovornost prema preuzetim obavezama. Ali, kažu da je po zakonu. Oni koje smo birali da nas predstavljaju i koje biramo desetinama godina unazad poznaju svako slovo zakona iz radnog prava, sve znaju o bijelom hljebu, otpremnini za penzionisanje i vraćanju u parlamentarne klupe, honorarima, dnevnicama, naknadama i za zrak koji udahnu u sali. A znate šta ne znaju? Ne znaju koliko u BiH ima smrtno bolesnih. Ne znaju koliko ima smrtno bolesnih na listi čekanja na lijek. Ne znaju koliko ima pacijenata koji ne mogu ni na listu jer njihov lijek nije indiciran od nekih komisija. Ne znaju koliko pacijenata odlazi svakodnevno u Tursku, Austriju, Švicarsku da primi lijek koji se smije primiti samo u bolničkim uslovima. Ne znaju ni kada je posljednji put novi lijek ušao na naše tržište. Ne znaju da je najnoviji lijek kojim se liječe onkološki pacijenti u Bosni i Hercegovini star više od sedam godina, a da je za to vrijeme na svjetsko tržište izašlo stotine novih, savremenih, pametnih terapija. Ne znaju ni da onkološki pacijenti na CT ili MRI čekaju po godinu.
Ne zna naša vlast ništa što se ne tiče njih, jer oni misle da su besmrtni, povlašteni, prevažni. Misle tako jer imaju vlast, fotelju, novac, imaju ono što ove hiljade teško bolesnih nemaju. Sve im je pojeo karcinom i zdravlje i imetak i snagu i energiju. Pojeo im napasnik koji živi u njima, veći i jači, nepredvidljiviji i lukaviji, otrovniji i opasniji od svih zmija, anakondi, akrapa, đavola, ali onkološki pacijenti ga se ne boje. Ne bježe od njega. Ne sakrivaju se u mišiju rupu, nego se bez dnevnica, regresa, toplih obroka, naknada, prsa u prsa bore s njim i protiv njega.