Osmi mart

Zvučat će paradoksalno, ali proslava Osmog marta, Međunarodnog dana žena, ima više smisla i veze s njegovim revolucionarnim utemeljenjem danas u ovakvim okolnostima, nego što ga je ikad bilo u socijalističkom razdoblju. Ista stvar, naravno, vrijedi i za obilježavanje sjećanja na antifašističku borbu. Jer bez obzira na to što mislim da je to doba bilo puno humanije u odnosima između ljudi i po vrijednostima koje je propagiralo, proslave koje su se na kraju svodile na protokol, bez ulaska u suštinu, ali baš nemaju nikakvog smisla. Odnosno, taj protokol stavljanja karanfila i održavanja recitala reda radi ima smisla koliko i bombonijere i ruže ženama, kolegicama ili kao članstvo u sindikatu da bi se dobio neki bon za praznike.

Socijalizam je što se tiče žena i njihove ravnopravnosti itekako odškrinuo vrata za punu emancipaciju ili je bolje reći da su ih žene odškrinule same vlastitom borbom u partizanima, o čemu sam se osvjedočio pišući nedavno knjigu o narodnim heroinama iz Bosne i Hercegovine. Ali ih je vrlo brzo zatvorio, motiviran suštinskim konzervativizmom naših patrijarhalnih društava koji je, uostalom, odgojio i sve naše komuniste tih generacija.

Upravo zato i ima smisla danas izdvojiti žensko pitanje unutar položaja svih, na ovaj ili onaj način, obespravljenih, jer su u svakoj situaciji u kojoj se nalaze u nominalno istom položaju s njihovim kolegama, one i potplaćenije, i zakinutije, i ekscesno se nalaze na nekim odgovornijim pozicijama.

Stoga vesele i najavljena osmomartovska okupljanje s marševima u Sarajevu i Mostaru, kao i gesta poput one da će Velež otvoriti tribine besplatno za žene na sutrašnjoj utakmici protiv Sarajeva.

Međutim, trebat će proći još puno marševa dok se nešto ne promijeni, a ta promjena mora početi od pitanja simbola i pamćenja. Dovoljno je postaviti jednostavno pitanje koliko ulica ili škola nosi imena po ženama, posebno ako iz toga isključimo kraljice, kneginje i slične junakinje. Odgovor znate i sami.

Stoga, ovdje mogu samo još jednom navesti ideju da bi bilo lijepo i posve sigurno nitko ne bi imao ništa protiv toga da se štampaju nove novčanice, od npr. 25 maraka, na kojima će biti žene, po jedna iz Republike Srpske i Federacije BiH. To bi bio mali korak, ali bi odjeknuo puno više od puke simbolične geste.

Na kraju, uvjeren sam i da će bilo kakav antinacionalistički i integrativni društveni pokret koji će početi mijenjati društveno tkivo i političku situaciju u Bosni i Hercegovini doći jedino od ženskog pokreta. S jedne strane, zbog ženske nenasilne energije, s druge, zbog bazične solidarnosti, a s treće, i zbog naših patrijarhalnih okolnosti, zahvaljujući kojima će ih ovi koji se pitaju, prekasno primijetiti kao opasnost.

Kad je prije nekoliko godina Paolo Magelli na Splitskom ljetu postavio svoje čitanje Aristofanove “Lizistrate”, predstavu o tome kako žene u antičkoj Grčkoj uspijevaju zaustaviti ratove zajedničkim djelovanjem, negdje sam vidio to kao najveću šansu koja nam se nudi.

Što posebno vrijedi u današnjim okolnostima. Stoga, dođite svi na marš povodom Osmog marta.