Optužnice, revizije prošlosti i History Fest

Stvar je zakuhao hrvatski predsjednik Zoran Milanović na proslavi Dana oružanih snaga Republike Hrvatske, spomenuvši nove optužnice iz Bosne i Hercegovine protiv hrvatskih generala. Potom se ispostavilo da tih novih optužnica uopće nema, a zatim da ih nema službeno, ali su de facto podignute zbog zločina u Bosanskoj Posavini i da će tek službeno stići. Na sve to nadovezao se kompletan preostali državni vrh Hrvatske, sastavljen od hadezeovaca, javno uvrijeđenih zbog revizije prošlosti i tako smo se opet našli u začaranom krugu uvijek istih tema i državnih političkih istina koje ne mare pretjerano za činjenice.

A činjenice su jednostavno takve da je ostao još čitav niz nerasvijetljenih zločina za koje nitko nije odgovarao, da Republika Hrvatska, odnosno njezina službena politika, nije bila nimalo bezgrešna i naivna u ratu u Bosni i Hercegovini i da to nikakva saborska Deklaracija o Domovinskom ratu ili kategorične tvrdnje čelnih ljudi Hrvatske ne mogu promijeniti. Najgora pak spoznaja iz čitave ove priče jeste ona o tome kako se šira javnost oko ovakvih stvari uzbudi isključivo ako su žrtve ili optuženici njihove nacionalnosti u pitanju, a ukoliko nisu, budem im sasvim svejedno. Usljed čega su svi principi i povjerenje u pravosuđe odavno pokopani.

Pisao sam o tome više puta, pa nije zgorega ponoviti: Proces suočavanja s prošlošću, onako kako je zamišljen i provođen, odavno je propao. Ništa nije s njim dubinski promijenjeno u kolektivnoj svijesti ovdašnjih društva i nacija, osim što su oni koji su na suočavanju inzistirali proglašeni nacionalnim izdajnicima.

Štoviše, došli smo u situaciju u kojoj opet, kao u jednopartijskom sistemu, imamo pritiske za cenzuriranjem ljudi jer nisu po volji onima koji se smatraju ovjeroviteljima državnih istina, što se upravo događa s ovogodišnjim pritiskom na sarajevski History Fest i njegove organizatore. Nekad to rade u Banjoj Luci, nekad u Sarajevu, kao ove godine, ali obrazac je isti. Čim se čuvarima “istina” neki ljudi i autori ne sviđaju, treba ih se zabraniti. To se, inače, zove diktatura.

Iz svega ovoga jedina pouka koja se može izvući, ali se sasvim izvjesno to neće dogoditi, jeste ona koju je pokušao ostvariti pokojni papa Franjo u momentu kad je odlučio da će kanonizacija Alojzija Stepinca ovisiti o zajedničkoj odluci i razgovoru mješovite komisije Katoličke crkve i SPC-a. Kako je sve skupa završilo, znamo, jednako kao što znamo kakav je bio većinski stav hrvatskog klera prema Franji zbog toga.

Drugim riječima, i s optužnicama i mimo njih, kronično nam nedostaje ozbiljnog i činjenično utemeljenog razgovora na najvišoj državnoj, političkoj, vjerskoj i historiografskoj razini. Gdje bi se moralo poći od osnovnih i sudski utvrđenih činjenica, nakon čega bi se moglo razgovarati o njihovoj interpretaciji.

Što se pak tiče same Bosanske Posavine i sudbine tog kraja i dobrog dijela njegovih ljudi, upravo je kao jedna od posljedica ovakvog završetka rata ta da se o skoro pa, kao u Oluji, jednako masovnom egzodusu iz tog kraja uopće ne govori, niti postoji u široj svijesti, jednako kao što se ne govori o žrtvama Oluje u Bosni i Hercegovini i npr. Mrkonjić-Gradu, što i nije iznenađujuće, budući da mnogi još ne mogu prežaliti što se nije ušlo u Banju Luku.

Što, zapravo, želim reći? Pa to da nitko ne vidi ljude i njihove sudbine, tugu prognanih i egzilanata koji se ne vraćaju u svoje domove, jer to niti mogu, niti žele, niti ih zanima dok pokušavaju graditi svoje nacionalne i državne istine te povijesnu mitologiju.

Nijedna znanost nije toliko potcijenjena kao historiografija, a ako postoji jedna prednost našeg iskustva, ona je u tome što jasno vidimo kako funkcionira mehanizam potcjenjivanja historiografije i uopće eliminacije društva i društvenog dijaloga. Nije da će nam ta spoznaja u bilo čemu pomoći, ali eto.