Ono lakše nije uvijek ispravno

Dijagnoza karcinoma je teška, preteška. Ne samo zbog neizvjesnosti koju teška bolest sa sobom donosi nego i zbog činjenice da liječenje traje dugo, jako dugo. Nekada je period aktivnog liječenja bio pet godina, odnedavno je sedam do 10 godina, a šta donosi sutra, to niko ne zna. Veliki broj žena oboljelih od karcinoma dojke ostaje na terapiji i dosta duže. A to znači da bolnički hodnici, čekaonice, ordinacije postaju dio naše svakodnevnice godinama.

Kontrole su česte, stalno ste u tom začaranom krugu naručivanja, pregledanja, iščekivanja nekog nalaza, popravljanja stanja organizma kako biste podnijeli terapiju, primanje terapije, pa opet sve ispočetka. Samo oni koji prolaze ove krugove pakla znaju koliko je sa svakim novim danom, pregledom, ciklusom sve ovo teže, mračnije, tužnije. I onih nekoliko minuta ležanja na stolu za pregled, i onih 45 minuta u bubnju magnetne rezonanse, i oni sati čekanja na kontrolu, i oni koraci od šaltera gdje se podižu nalazi do prve slobodne klupe gdje ćete sjesti i onda sporo, tromo, jednim okom, u neopisivom strahu čitati zaključak.

Kada vam takvi trenuci ispune život, shvatite koliko su oni koji ih ne preživljavaju sretni, ali i koliko ste i vi bili sretni prije nego što ste zakoračili ovom teškom stazom. Voljeli biste svakoj osobi vrisnuti, razdrmati je, upozoriti je na to koliko je život lijep, koliko je zdravlje važno, vrijedno, koliko je sve drugo nebitno i minorno u odnosu na tešku bolest koja vam život izvrne naglavačke. Voljeli biste da to shvate prije nego ponesu neko teško breme i da žive, žive punim plućima, raduju se svakom novom danu.

I danas stotine oboljelih koračaju prema bolničkim hodnicima. Jučer su to bile neke druge stotine osoba, sutra će nove... i svakoga dana rijeke ljudi će tražiti nadu, dobar nalaz, terapiju. Uh, kako su teški ti koraci, kako se samo teško diše, koliko se ruke znoje, a misli kroz glavu prolijeću nekontrolisanom brzinom.

Sa svakim korakom kroz glavu prođe cijeli život, i doživljeno i nedoživljeno, i planirano i željeno i snovi i nade i sve što je bilo i što je moglo biti, a hoće li biti, hoću li stići... Uspiju se pronaći i nada i želja, teškom mukom, ali pronađu se, ali terapije je sve manje i sve više osoba ostaje bez lijekova koji im život znače. Pored onih koji čekaju na listama čekanja na pametne, skupe, preskupe lijekove, u kliničkim apotekama je sve manje i deficitarnih citostatika. Osnovnih lijekova za liječenja karcinoma. I ove sedmice, kao i prošle su stotine onkoloških pacijenata popravile stanje organizma, uložile su u dobru krvnu sliku stotine maraka i došli su na terapiju. Dočekao ih je očajni, tužni pogled onkologa i obavještenje o nedostajućim lijekovima.

Na dan 7. 10. na Klinici za onkologiju KCUS-a nedostaju Exedral tbl, Carboplatin amp, Irinotecan amp, Flutamid tbl, Letrozol tbl, Trazimera a 150 mg, Blastomat tbl. 20 mg, Etopozid a 100 mg, Tamoxifen tbl.

Lijekovi koji koštaju oko nekoliko stotina KM mjesečno i lijekovi koje pacijent mora kupiti da bi živio, pa predati dokumente za refundaciju i onda čekati kada će se neko u Zavodu smilovati da isplati novac, jer terapija dolazi brzinom svjetlosti, dani lete.

Poražavajuće je što je iz sedmice u sedmicu spisak deficitarnih citostatika sve duži, kao i period čekanja na njihovu nabavku. Poražavajuće je i što sve veći broj pacijenata odustaje od liječenja jer nema snage da se mrcvari sa traženjem lijeka, sazivanjem apoteka, nabavljanjem novca, pa onda prikupljanjem dokumentacije za refundaciju.

Puno je lakše spustiti ruke niz sebe, proglasiti kapitulaciju i izaći iz ovog začaranog kruga, pa makar kao čovjek proživjeti posljednje dane. Jer, sistem od nas pravi jadnike, očajnike, sistem nam komplikuje ionako do kosti zakomplikovan život teškom bolešću, stavlja pred nas nesavladive prepreke. Puno je lakše priznati sistemu da je pobijedio, da je još jednu teško bolesnu osobu gurnuo u ambis, nego se uhvatiti ukoštac sa svim problemima koje nam oni nameću. Ali, ono lakše nije uvijek ispravno. Nekada se do cilja dolazi težim stazama, onim koje nekada izgledaju gubljenje vremena, života i živaca, onim koje ne vode nigdje osim ličnoj satisfakciji da si uradio što si mogao i do zadnjeg daha nisi prestao upozoravati, pozivati, prozivati i pisati i pričati istinu. Bolest oduzme sve, ali ne i osjećaj za pravdu i istinu i ne glas da upozoravamo na pravdu i istinu, a istina je da je država Bosna i Hercegovina okrenula leđa svojim teško bolesnim građanima, i da će kad-tad pravda pobijediti.