Oj, doktore, pregledaj mi ženu
Izvršen je suicid dok ste vi na vlasti. Bilo je suicida dok ste i vi bili na vlasti. Ko je pacijent? Onkološki je pacijent. Hematološki je pacijent. Hemato-onkološki je. Nefrološki je. Skočila je kroz prozor 13. sprata bolnice. Nije, nego 11. Dok smo mi vladali, dok vi vladate, dušeci ovakvi, onakvi, njege ima, nema.
Sasvim dovoljno je posljednjih dana rečeno o poštovanju dostojanstva čovjeka. Običnog, bolesnog čovjeka. Kada se zausti da se porodična tragedija iskoristi u dnevnopolitičke svrhe, trebali bi svi shvatiti da je tu kraj, da nema i ne može dalje i niže. A kamoli kada se počnu pisati pisma, otvorena, zatvorena, cinična, niska, ljigava. Kod nas se na dnevnoj bazi lične, porodične tragedije koriste upravo u te svrhe.
Najžalosnije je što su u glavnim ulogama, uglavnom, oni koji su svojim neradom doveli upravo do tih tragedija. Kod nas je i malom djetetu sasvim jasno da u slučaju teške dijagnoze oboljeli i njegova porodica ostaju sami sa brdom problema. Kod nas je svakome jasno da izostaju adekvatno, pravovremeno liječenje i njega. Kod nas je svakome jasno da je oboljelom puna kapa dijagnoze, tegoba, bolova, slabosti, ali u tu kapu moraju stati i nedostaci terapije, dopisivanja sa fondovima koji bi u nekim slučajevima trebali refundirati barem dio potrošenog novca za lijekove, traženje lijekova, izmišljanje novca za terapije, vitamine, minerale... i život. Svakodnevni život.
I to mora stati u već do vrha punu kapu. Pa kada tu kapu stavite na glavu, ona od tereta puca, raspada se na najsitnije komadiće. A onda za tu, takvu, punu problema i tereta glavu izostaje podrška psihologa.
Znate li kada teško oboljeli vidi psihologa, psihoterapeuta? Nikada. Ne može stići, jer i za to se sam mora izboriti, pronaći, najčešće i platiti. Naravno, tek ako shvati da ne može sam nositi toliki teret i tolike probleme. A to je najteže.
Sada bi neko krivio odjeljenje na kojem se najteži pacijenti liječe, ali ja to neću učiniti. Oni nisu krivi. Oni su, kao i mi sami, osuđeni da rade sa onim što imaju na raspolaganju. A na raspolaganju nemaju ništa. Za to su krivi oni koji su vladali, oni koji vladaju i sve su prilike oni koji će vladati. Oni koji gubitak jednog života iskoriste da prikažu kako nešto nije valjalo, ne valja ili neće valjati, a nikako kao povod da promijene bilo šta. Jer, oni nisu krivi, krivi su oni jučer, danas ili sutra.
A krivo je društvo. Krivi smo mi svi. Krivi smo zato što smo dozvolili da nam na čelu institucija, ustanova, bolnica budu i oni koji sa šeretskim osmijehom, alkoholom u rukama, ispod šatora na sav glas pjevaju “Oj, doktore, pregledaj mi ženu, sinoć sam joj prebio slezenu”, sve to snimaju i sa ponosom objavljuju. Valjda da zabave narod. Da zabave one koji su se o svom jadu zabavili i ne znaju kuda udaraju. Valjda da nam postanu jasniji mnogi fenomeni samo našeg društva.
Jedan od njih pokušavam progutati četiri godine, ali ne mogu, zapinje mi u grlu i danas.
Dva-tri dana prije mene karcinom dojke je operisala jedna divna, tiha ženica iz okoline Sarajeva. Nije učestvovala u druženjima pacijentica na Odjeljenju, uvijek je bila povučena, u svojim mislima i nikada nije pitala kada će kući. Svako različito proživljava što mu se dešava, pa mi nije izgledalo ništa čudno. Svi smo odbrojavali dane, pa sate do polaska kući. Ni tada nije pokazala radost.
Dan kada smo izašli iz bolnice, zbog koronavirusa na izlaz u tunelu KCUS-a, sjela je i gledala u prazno. I dalje tiha. Povučena. Ali sada i nekako čudno i previše tužna. Tiho, sa pola glasa koji drhti izgovorila je da ne zna kako će kući? Ima supruga, dva sina, svekrvu, djevera, stoku, njivu. Kako će im reći da ona ruku više ne smije opterećivati (prilikom operacije karcinoma dojke uklanjaju se limfni čvorovi u aksili, što dovodi do oštećenja ili prekidanja limfnih i krvnih žila i može rezultirati limfedemom dojke ili češće ruke i šake na operisanoj strani, pa je neophodno ruke štedjeti). Kako će im reći da njeno liječenje, ustvari, tek počinje, da je operacija samo prva stepenica na putu liječenja dugom 10-ak godina?
Od neizvjesnosti, straha, stida, tuge, iščekivanja, onoga što slijedi, ženi se nije išlo kući. E, to treba mijenjati, dragi naši vladari. Treba mijenjati svijest i savjest. Treba mijenjati one koji su opjevali velikog heroja - muža koji je jadnoj i čemernoj ženi prebio slezenu. Sram vas bilo! Sram bilo i prve glasove i prateće vokale, i vaših majki i vaših supruga i kćerki i kolegica i svih nas koji smo žrtve vašeg prebijanja ove jadne države.