Odavno nas niko ne čuje
Još jedan oktobar, mjesec posvećen podizanju svijesti o karcinomu dojke, na zalasku je. Baš kao što su na zalasku životi mnogih majki, sestara, kćerki, supruga, kolegica. I ništa se nije promijenilo iako smo sa svih strana, na sve načine, upozoravale sa čime se suočavamo, sa čime se borimo pored primarne bolesti. Niko od onih koji se za nas pitaju nije odgovorio na naša pitanja, niko nije shvatio koliko bolan i težak je ovaj put, niko se s mjesta nije pomjerio. A u svijetu se pomjeraju s mjesta za dosta manje, zanemarive propuste. “Selo gori, a baba, ups, deda se češlja”, godinama.
Čitajte kolumne Eldine Zolj-Balenović:
Kanton Sarajevo je trenutno ugasio jedan plamen ogromne buktinje koja gori na sve strane, napravio iskorak, preuzeo brigu o listama čekanja za pacijente iz svoga kantona dok se ne riješi pitanje na federalnom nivou, jer Ministarstvo zdravstva FBiH i Zavod zdravstvenog osiguranja FBiH su nadležni za onkološke pacijente. I zavodi zdravstvenog osiguranja ostalih kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine su u suficitu i mogli bi prepisati sarajevsku priču, ali to zavisi od njihove dobre volje. Mogu, ali ne moraju. Međutim, ima li iko u ovoj državi da one koji su zakonom obavezni da to učine primora na poštivanje zakona? Ima li iko da Vladi FBiH naredi da poštuje zakon? Ima li iko od ovih silnih i brojnih sudova da se pozabavi ljudskim životima koji, evo, zavise od dobre volje i primjene zakona?
Nažalost, liste čekanja na pametni lijek i imunoterapiju nisu jedini problem. Kod nas gori i kada su deficitarni citostatici u pitanju. U ovom momentu na Onkološkoj klinici KCUS-a nedostaju Letrozol tbl., Gemzar amp., Kalcij folinat amp. i Fluoracil amp-5FU. Znači, i prošle sedmice, i jučer i danas i vjerovatno sutra, desetine, stotine onkoloških pacijenata su vraćene sa KCUS-a jer nedostaju lijekovi koji bi morali i trebali biti u kliničkoj apoteci. Ti pacijenti nisu otišli da se nekome žale, da traže svoje pravo, pravo na lijek, na život, jer žaliti se nemaju kome. Odavno nas niko ne čuje.
Učinili su sve da im krvna slika bude dobra, uložili u nju stotine maraka suplemenata, šetnji planinom, mira, relaksacije i spremni došli da prime “novu dozu otrova”. Međutim, i ove sedmice su se vratili kući bez terapije. Čekati do iduće sedmice je dugo. A ni tada nije izvjesno da će otrova biti. I ništa drugo ne preostaje nego sjesti, uzeti spisak stotina brojeva telefona koje vrtimo svake sedmice i tražiti najbližu apoteku koja ima lijek. Od Vardara pa do Triglava, od Istanbula do Stockholma okreću se brojevi i traži lijek koji život znači. I naravno, iz sedmice u sedmicu cijena varira, od mjesta do mjesta, od apoteke do apoteke. A kada se nađe lijek, satima se pokušavaju organizovati prijevoz i dostava, a onda ne preostaje ništa drugo nego pronaći stotine ili hiljade maraka da se lijek plati. A pronaći novac jednom, dvaput, triput je i nekako moguće, ali iz sedmice u sedmicu je novo bojno polje. Bitke često gubimo, neke i ne počinjemo jer znamo da nećemo moći pobijediti. Neke su od početka osuđene na poraz.
Dugo liječenje crpi jedno po jedno, oduzima snagu, smanjuje mogućnosti, uskraćuje načine. Beskrajna su bojna polja, nebrojeno je metaka koje primamo sa svih strana, beskrajna su razočarenja, mora očaja i bespomoćnosti kojima plivaju onkološki pacijenti, ustvari, u kojima se guše onkološki pacijenti. Guše se ne zbog bolesti, nego zbog svega što je svugdje u svijetu, pa čak i u zemljama u regiji, na raspolaganju oboljelima, kod nas uvedeno u pravo i zakonom zagarantovano, ali u primjeni je samo pusta želja.