Normalna građanska država

Da se mene pitalo, kao što nije jer sam bio maloljetan, a da sam mogao glasati, izabrao bih SDP i ideju istinski multietničke građanske države na izborima 1990. i ne bismo nikad uopće ni došli do pitanja presude Slavenu Kovačeviću. Štoviše, mnogi ovdašnji političari koji su karijere napravili od svoje nacionalne pripadnosti, počevši od aktualnog hrvatskog člana Predsjedništva pa na dalje, te karijere ne bi mogli ni sanjati. Ako bismo uopće i čuli za njih.

Da se mene pitalo, ni Jugoslavija se ne bi raspala, živjeli bismo u jednoj demokratskoj višestranačkoj zemlji, u kojoj se svatko ima pravo nacionalno i religijski izraziti, ali koja je moderna, suštinski zagledana u budućnost, socijalistička po sadržaju i u kojoj nitko ne govori da je ugrožen, niti se tako osjeća, a ipak se institucionalno vodi računa i o nacionalnom ključu, baš da se to ne bi desilo.

No, niti sam ja jedini koji se pita, niti bi itko trebao biti jedini koji se pita. A svaki put kad se građane Bosne i Hercegovine pitalo na izborima kakvom vide vlastitu zemlju, oni su masovno glasali svrstavajući se po nacionalnoj pripadnosti i po većinskom osjećaju pravde ili nepravde kakav se odgojio unutar njihovog vlastitog kolektiva. Nikad, ali nikad nije bilo drugačije, odnosno da postane makar i približno jednako snažan glas onih građana koji su zaista neopterećeni kolektivnim pamćenjima i vjerovanjima vlastite nacije.

Ako je to tako, a svi znamo da jeste, pričati o tzv. normalnoj građanskoj državi i očekivati da će je netko dekretom ili presudom Europskog suda za ljudska prava nametnuti, u najmanju ruku je smiješno. Sve to skupa je dodatno obesmišljeno činjenicom potpunog međunacionalnog nepovjerenja, a ponegdje i netrpeljivosti. Pa je također dodatno obesmišljeno konačnim ishodom rata koji je de facto nepovratan i koji je čitavu državu podijelio tako da se zna tko gdje vlada i čini apsolutnu većinu. Današnja Bosna i Hercegovina po teritorijalnom rasporedu stanovništva, jednako kao i po nacionalnim procentima, nema nikakve veze s Bosnom i Hercegovinom prije aprila 1992. godine. Uz sve to skupa, u rat se ušlo s manje-više identično suprotstavljenim konceptima i dejtonski Ustav je, zapravo, legalizirao te suprotstavljene poglede i dao im nekakav balans moći.

Na koncu, ali ni najmanje manje bitno, Bosna i Hercegovine je još od ZAVNOBiH-a pa sve do Daytona, zapravo, uspostavljena na balansu između tri konstitutivna naroda. Drugačija nikad nije ni postojala otkad je ušla u modernost i otkad su se ove tri nacije formirale. Tim prije je nejasno zašto netko misli da je to moguće promijeniti mimo većinske volje kod sva tri konstitutivna naroda.

I konačno, ona ipak vidljiva manjina koja jeste bila za istinsku građansku i nacionalno-religijski indiferentnu Bosnu i Hercegovinu je pred izumiranjem. Dobar dio onih koji danas govore kako jesu za takvu državu, zapravo, ne govori istinu, jer jesu nacionalno opterećeni. I opet, nejasno je zbog čega se oko toga lažemo kad je to svima jasno.

Da skratim na bitno, nova presuda u slučaju Slavena Kovačevića, čovjeka koji voli mijenjati nacionalnu pripadnost po potrebi i političkoj koristi, nije ubila ideju građanske Bosne i Hercegovine. Nju su odavno masovno odbacili sami građani ove zemlje, a onda su je dotukli oni koji su tu ideju kidnapirali i krenuli nasilu i mimo logike zagovarati.

E sad, jasna je stvar da je uz sve navedeno današnja Bosna i Hercegovina država koja, zapravo, ne funkcionira i koja na svaki mogući način obespravljuje vlastite građane, uključujući pripadnike konstitutivnih naroda, a posebno građane koji doista ne pripadaju tim trima narodima, kao što je slučaj sa Dervom Sejdićem i Jakobom Fincijem. Ali opet, da bi se takva strukturalna obespravljenost riješila, to moraju htjeti i napraviti isključivo domaći politički lideri, putem vlastitog dogovora. To se, jasno je svima, ne događa, niti ima naznaka da će se skoro dogoditi. Ponajprije jer imaju dijametralno suprotne vizije Bosne i Hercegovine, jer oni sami i kolektivi koje predstavljaju ne vjeruju jedni drugima i jer bi svakim izlaskom u susret drugoj ili trećoj strani doživjeli debakl na prvim sljedećim izborima.

I opet je nejasno kako onda itko misli da je ovdje normalna građanska država moguća u takvim okolnostima.

Odavno je došlo vrijeme da se prestanemo međusobno lagati i obmanjivati javnost te da počnemo razmišljati u granicama onoga što je ostvarivo, a ne na razini vlastitih želja. Jednako kao što je odavno došlo vrijeme da se u politici i javnosti ponašamo racionalno, a ne emocionalno.

Odavno je poznato da je politika umijeće mogućeg, samo mnogi u Bosni i Hercegovini misle kako će uspjeti pretvoriti je u umijeće nemogućeg.