Nisi šugo, a šta jesi?

Bosanski, srpski, hrvatski jezik je jedno od naših najvećih bogatstava. Šarolik, raznolik, više značenja jedne riječi, ali i više riječi za jednu stvar, osobu ili pojavu su oduvijek zbunjivali sve one koji bi se odvažili naučiti ove jezike. A, ima riječi koje znače više istih stvari, osoba, pojava, među kojima je i riječ “šugo”.

Ima li iko dileme kako se nazivaju oni koji izbjegavaju svoje odgovornosti i obaveze? Ima li iko dileme kako se nazivaju oni koji se ne pojavljuju na poslu da ih neko, slučajno, ne bi nešto pitao, sakrivaju se, šute, ne javljaju na telefon, ne pojavljuju na bijeli dan? Ili oni koji super dobro žive sa leđa smrtno bolesnih ljudi koji im zarađuju te super dobre plaće?

Čitajte kolumne Eldine Zolj-Balenović:

• Naše umorne oči budno će sve da prate
• Bože, čuvaj nam djecu!
• Za nekoga zemlja meda, za nekoga zemlja krvi

Ima li iko dileme kako se nazivaju oni koji štite skup onih koji nas vode u ambis, sa čijim radom se ne slažu, ali ostaju dio te skupine da bi zadržali udobnu fotelju?

I ako ste do sada tražili pravu riječ za te i takve, danas nema dileme.

“Ja ne moram biti ministar, ali neću biti šugo koji neće ništa napraviti”, poručio je nedavno jedan političar izrekavši još i da mu je do grla došlo sve. A to sve su ustvari samo pitanja zašto ne radi svoj posao, zašto ne dolazi na posao, zašto krije informacije, zašto.... Smiješno, zar ne? Smiješno za sve nas koji se borimo sa karcinomom, za sve nas koji se borimo za osnovni citostatik, kontrolni pregled u potrebnom terminu, za sve nas koji se borimo za dan života. Znate li kako izgleda kada vam zaista sve dođe do grla, preko grla, kada grcate od problema i ne postoji više ni slamka za koju biste se uhvatili, kada vas prekriju tuga, očaj, strah, neizvjesnost, ljutnja, bespomoćnost? Kada vas sa svih strana šamara nema, ne može i nemaš pravo? Znate li kako je oko sebe vidjeti samo zidove, betonske ploče koje ni glavom ni rukom, ni umom ni razumom ne možete probiti, oko nogu osjećati okove koji vas vuku na dno, prestati raspoznavati svjetlost sunca i mjeseca, jer onkološki pacijenti već godinama nemaju vremena, snage, života gledati ni jedno ni drugo? Onkološki pacijenti odbrojavaju dane do sljedeće terapije bojeći se da je opet neće biti, prebrojavaju listu čekanja nadajući se da će se pomjeriti bar za jedno mjesto, odbrojavaju sate do sljedećeg zračenja nadajući se da aparat radi, odbrojavaju mjesece do sljedeće kontrole nadajući se da ordinirajući onkolog nije napustio posao koji ga iscrpljuje do kosti. Znate li vi šta ustvari znači kada vam nešto dođe do grla?

Ne znate. Naravno da ne znate, vladajuća kasto. Ne znate zato što se vi i ne liječite u našim kliničkim centrima. Zato što vi i ne dolazite obići niti pacijente niti onkologe koji zajedno sa nama prolaze kroz sve ove teškoće i probleme, saslušati nas, upoznati se sa stanjem i situacijom. Ne dolazite tamo gdje se skoro svakodnevno zauvijek zatvaraju po jedne tužne oči. Ne dolazite jer vas nije briga za čovjeka, bolesnog čovjeka, onoga koji je do jučer radio i punio vaše budžete. Nije vas briga ni za nas ni za našu djecu, roditelje, supružnike, kolege koji trpe zbog naše teške bolesti. I ne, nisi šugo i nećeš biti šugo, a šta jesi... jasno je svima.