Ni građana, ni građanske države

Danas bi sve bilo drugačije da je Sud za ljudska prava u Strasbourgu pozitivno riješio predmet zaveden kao slučaj Kovačević, to bi donijelo ogromne promjene u Bosni i Hercegovini, oživjelo njenu ekonomiju i potaknulo povratak Bosanaca i Hercegovaca koji su sada rasuti po cijelom svijetu. A pošto to nije učinjeno, budućnost je sumorna. Na propuštenu priliku da se zemlja izvuče iz opasne krize u kojoj se nalazi, ukazala je Carole Hodge, profesorica sa Univerziteta u Glasgowu, koja je bila uvodničarka na prošlonedjeljnoj sesiji nezavisne asocijacije intelektualaca Krug 99. Nije teško zaključiti da profesorica Hodge rješenje sve komplikovanijeg bosanskohercegovačkog rebusa vidi u modelu građanskog ustava i građanske države.

Ali, koliko god bila dobronamjerna, ta ideja je, imajući u vidu trenutni odnos političkih snaga u zemlji, toliko nerealna da samo može biti predmet teoretskih razmatranja, a nikako ispraznih političkih rasprava. Isto tako je pretjerano reći da bi, umjesto “parodije pravde”, ispoljene u predmetu Kovačević, pozitivna odluka pomenutog suda pokrenula tako velike promjene u Bosni i Hercegovini. Na kraju krajeva, time se kao presudan afirmiše spoljni utjecaj na stanje u BiH iako je svakome ozbiljnom jasno da vrijeme međunarodnog pokroviteljstva ističe i da niko neće slati misionare da nam uređuju vlastitu državu, nego je to stvar dogovora njenih političkih aktera. Kad bude moguć dogovor domaćih aktera o karakteru naše države, moraće se uzeti u obzir iskustvo kroz koje smo prošli. A ono govori da na ekonomski, politički i etički razorenom društvu nije moguće graditi nikakvu ozbiljnu državu.

Ne postoji ni kritična masa osviještenih građana koja bi se izborila za državu po njenim kriterijumima. I ko je uopće građanin, a ko nije? Prema jednoj anegdoti iz nekadašnjeg sarajevskog šatro žargona, građanin je onaj ko se ne gura ulazeći u tramvaj, ne galami kad s nekim razgovara i ne pljuje po ulici. Svi ostali su samo stanovnici glavnog grada. Toj koliko duhovitoj, toliko i tačnoj definiciji nema se šta prigovoriti, osim što bi joj danas trebalo dodati još nešto – nije građanin niko ko baca smeće po trotoaru ili, što je još gore, kroz prozor višekatnice u kojoj stanuje. Nema u toj anegdoti nikakve zlobe, ona nikoga ne dijeli po vjeri, naciji ili po socijalnom statusu, već samo po građanskoj pristojnosti. Aludirajući na vratolomne demografske promjene koje su zadesile naše gradove, Josip Pejaković je imao običaj da kaže da je današnje Sarajevo grad koji se proteže od Baščaršije do Marindvora. Tokom rata i neposredno nakon rata njegova srednja klasa, koja je stasala u epohi socijalizma, najvećim dijelom ga je napustila i otišla na Zapad. Obrazovani, međusobno povezani i sposobni da žive zajedno, ti ljudi su bili kičma građanskog Sarajeva.

Ustav nas opominje šta su pravni temelji konkretne države. Međutim, ljudi ne žive po ustavu, bio on građanski ili ovaj koji je sklepan u Daytonu, nego po društvenim normama i običajima. Moj stari novinarski drug Branko Tomić, urednik sportske rubrike u predratnom Oslobođenju, više od trideset godina živi sa porodicom u Švedskoj, ali je zadržao čvrste veze sa Sarajevom, gdje sa suprugom boravi od proljeća do jeseni, u malom stanu na Grbavici. Razgovarali smo ovih dana o našim ljudima u tuđini, o tome kako su i oni koji u Bosni i Hercegovini nisu znali, niti se trudili da budu građani u klasičnom smislu te riječi, bez pogovora pristali da to budu u svojoj novoj domovini. A kad na mjesec-dva dođu u zavičaj, “prestaju” to biti, dajući oduška svojoj balkanskoj raspojasanosti, otpornoj na razne konvencije i zabrane. “U Švedskoj je odnos između migranata i države ugovorni odnos”, kaže Branko.

“Tokom rata je u tu zemlju, prema njenim zvaničnim statistikama, stiglo oko 56 hiljada izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Svi su registrovani kao državljani zemlje iz koje su došli, a ne kao Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, jer su tamo etnička i vjerska pripadnost privatna star. Svima njima je, u skladu s tim ugovorom, država osigurala pristojan život i sva prava kakva imaju i Šveđani, ali uz obavezu da poštuju tu zemlju i njene zakone i propise. U protivnom, kazne su stroge.”

Naši bosanski i hercegovački ljudi važe za najuspješnije integrisanu grupu u švedsko društvo. Nevjerovatno zvuči priča o uspjesima mladića i djevojaka rođenih u Švedskoj, koji su postali uspješni biznismeni, bankari, doktori nauka, ljekari, gradonačelnici, ministri, članovi švedskog Parlamenta... Dijaspora kao zajednica podijeljena je na više načina. Organizovana je u tri etnička krovna saveza, koji nikada nisu imali nijednu zajedničku manifestaciju, pod jakim su utjecajem vjerskih zajednica i praktično su produžena ruka vladajućih nacionalnih stranaka u BiH. Ali, ima tu jedna stvar od presudne važnosti. Od nje sve ono veliko i dobro počinje. Naime, sva izbjeglička djeca, bez obzira na zemlju porijekla, idu zajedno u školu sa svojim švedskim vršnjacima. Odrastajući zajedno, oni nemaju nikakvog problema sa međusobnim razlikama. Tomićev stariji unuk Maksimilijan je juniorski reprezentativac Švedske u košarci. Njegov najbolji drug je Albanac Adrijan, čiji su roditelji iz Peći. Oni su Maksimilijanu dali ključ od svog stana, da može doći kad god poželi, a Maksimilijanovi roditelji su to isto učinili Adrijanu.

Ta priča nam je dobro poznata. To je priča o generacijama koje su rođene i stasale u socijalističkoj Jugoslaviji, zemlji koja u nacionalističkoj verziji njene falsifikovane istorije nikome nije valjala. Velika priča koja je nasilno prekinuta i zamijenjena jednom drugom pričom u koju spada i država u kojoj živimo.