Nevesinjska puška

Sto pedeseta godišnjica Hercegovačkog ustanka, koja je ove godine imala dvije proslave, prvo hrvatsku u Čapljini, a potom ove sedmice i srpsku u Nevesinju, samo je još jednom ukazala na činjenicu da narodi Bosne i Hercegovine praktično ni na jedan povijesno bitan događaj ili proces, s izuzetkom ljudi iz partizanskih familija sa sve tri strane, ne gledaju makar i približno identično. Što je općepoznata stvar i jedan od većih društveno-političkih problema u zemlji. Međutim, to je oko ove teme manji problem. Sam Hercegovački ustanak je uostalom posve razumljiv u kontekstu vremena i društvenih odnosa, a na kraju krajeva, doveo je i do austrougarske okupacije. Odnosno do četrdeset godina državno poticane modernizacije, što je pored četrdeset i pet takvih godina u socijalističkom razdoblju jedini period u kome je država htjela napraviti nešto suvislo od ove zemlje i njezinih građana.

Problem svega onoga što smo vidjeli i čuli na obilježavanju 150. godišnjice Nevesinjske puške puno je veći od različitog pogleda na prošlost. I on se opet ne završava samo na pukoj prisutnosti srpskog premijera Macuta i patrijarha Porfirija, pored Dodika, na manifestaciji. Istina je kako je i poražavajuće i tužno istovremeno, ali i razotkrivajuće, to da niti nakon četrdeset godina nacionalističke isključive opsjednutosti granicama i teritorijima to stanje svijesti ne uspijeva dobaciti do brige za vlastiti narod i građane u Srbiji. I da je političkim i duhovnim autoritetima važnije održavanje fiksacije i fikcije, od toga da režim kojeg podržavaju mlati vlastite građane i ratuje s društvom u Srbiji. Sve je to opet neka druga tema.

Međutim, trenutak iskrenosti Milorada Dodika jeste tema koja je zapravo poražavajuća. I opet ne ono što stalno ponavlja, kako je krajnji cilj ujedinjenje Srbije i Republike Srpske, nego nešto drugo. Naime, nakon što je zaključio laž kako u Sarajevu, a primarno je jasno mislio na Bošnjake, misle da bi se bolje živjelo bez Republike Srpske i bez Srba, u nastavku rečenice se upitao zašto je onda problem da ni mi, misleći na Srbe, ne želimo živjeti s njima.

I opet, istina je da vjerovatno skoro svi Bošnjaci misle da bi se bolje živjelo bez Republike Srpske, ali ni blizu nije istina da ih većina misli da bi se bolje živjelo bez Srba. A to je ipak bitna razlika. Koja nas dovodi do stvarne tragedije shvaćanja života i odnosa i sadržaja Dodikovog govora. Čitava logika rata, opsade Sarajeva, egzistencije projiciranog jednonacionalnog entiteta proizašla je iz inicijalne želje da se ne živi s drugima. Samo iz te želje je moguće razumjeti potrebu za teritorijalnim komadanjem zemlje i gradova po principima ovo je naše i mi ćemo živjeti u ovim dijelovima grada, a ostalo vam eto tamo. U takvom shvaćanju i njegovom masovnom prihvaćanju leži ne samo poraz povijesnog iskustva i ideje Bosne i Hercegovine kao države i društva nego i konačan poraz ljudskosti. U tome, a ne u krajnjem ishodu te filozofije. Granice i države manje-više, one se konstantno kroz povijest mijenjaju, ali kultura i iskustvo življenja koje je u Bosni i Hercegovini, usprkos svim međunacionalnim nepovjerenjima, oduvijek bilo zajedničko s takvim pristupom se potpuno poništavaju.

Brojni su mi politički stavovi što sugrađana mi, što kolektivne svijesti ovdašnjih naroda strani, često me i nerviraju. Sasvim sigurno je i obratno, ali htjedoh reći da sam u političkom smislu oduvijek u manjini i to izrazitoj. Pa bez obzira na sve to, Mostar nije Mostar bez toga da u njemu žive sva tri naroda, isto kao što to nije ni Sarajevo, ni Banja Luka, a u krajnjoj liniji ni istočna Hercegovina.

I sve mogu razumjeti, da ljudi mogu biti nacionalisti, da su ih i okolnosti i traume na kraju dovele do toga, da su često isključivi. Ali ne mogu razumjeti da se netko u ovakvoj zemlji budi svako jutro, u gradu u kojem nema i drugih koji su u njemu stoljećima živjeli, ili ih ima tek na folklornoj razini, i da smatra kako je to sasvim uredu i da tako treba.