Nemoj više da se pravimo ludi
Jedan mali, zlatni dječak je prošli vikend otišao s mamom i mlađim bratom na more. Nakon dvije godine ovo im je bio prvi odlazak na dva-tri dana negdje, zajedno. Daleko od istih zidova, istih ljudi. Majka se dugo dvoumila da li da krene, suprug nije mogao, nije planirao, do godišnjeg odmora još je dugo, nije joj se išlo bez njega, ali zbog djece je ipak krenula na put. U ovom terminu je morala jer joj je velikodušna prijateljica ponudila apartman bez naknade koji je samo taj vikend slobodan. Možda je, ustvari, drugarica i prepoznala nešto, možda je željela upravo ono što se dogodilo, pa je i bilo potrebno da majka krene sama sa svojom djecom. To je ono što im je, ustvari, najviše i trebalo. Znala je i majka da im to treba, ali nije mogla. Terapija nema, suplementi su skupi, analize, nalazi, snimanja se često urade u privatnim ordinacijama. Bolest košta. Život košta.
A, samo jedan dan, drugačiji od dvogodišnje tmurne svakodnevnice, bio je potreban da desetogodišnje dijete sjedne nasuprot svoje majke poslije doručka, kada je mlađi brat otišao u sobu da spakuje stvari za plažu i kao veliki kaže svojoj majci: “Nemoj više da se pravimo ludi, ja znam da ti imaš rak”!
Tišina... Dugo je trajala tišina između majke i desetogodišnjeg sina kojeg je pokušala zaštititi kao ranjena lavica od straha, tuge, pitanja bez odgovora jer odgovore ni sama nije znala. Dugo je trajala tišina koja svaku majku u toj situaciji, a sve oboljele majke se nađu u toj situaciji prije ili kasnije, rastavi na najsitnije djeliće. Ipak, majka kao majka, tiho je odgovorila da rak nije kraj i da je željela kada ga pobijedi, sve ispričati. Počeli su razgovarati kao odrasli ljudi, jer djeca roditelja sa karcinomom preko noći odrastu. U glavi majke su se upalili svi alarmi, svi senzori, svi osjećaji... Postala joj je jasna tišina djece kada bi samo ležala danima poslije kemoterapije. Postala je jasnija tišina kada je umjesto frizeru otišla u prodavnicu ortopedskih dodataka i djecu iz škole dočekala sa turbanom na glavi. Postala joj je jasna tišina djece kada je povraćala danima, jedva se kretala, nije ništa mogla jesti, ječala od bolova. Postalo joj je jasno zašto odjednom djeci ne treba pomoć oko školskih zadataka, zašto im odjednom nisu potrebne nove tene, ne trebaju ni novu trenerku, ni kartu za utakmicu Željezničara, ni na treningu nema ništa novo... Odjednom im nije trebalo ništa i nije im se dešavalo ništa. U tišini su se povlačili u svoju sobu da ne otežaju, da ne ometaju, da ne zabrinu, da ne nasekiraju, da ne... da ne postoje.
Oboljeli od karcinoma nemaju nikakvu podršku sistema, zajednice, ali nemaju je ni članovi porodice koji su taoci tog karcinoma. A trebaju je. Jako je trebaju. Niko nas ne posavjetuje kako da se ponašamo, kako da o tome razgovaramo, kako da pogledamo u oči svog djeteta i kažemo da mama ima rak. Onda svi zajedno počinjemo lutati. Ja štitim dijete, dijete štiti mene, svi zajedno šutimo da ne povrijedimo jedni druge. I nemaju svi oboljeli sreću da imaju takvu drugaricu. Ili je bar do sada nisu imali?