Nema pobjede bez borbe

U proljeće 1991. godine, Džoni Štulić je u Sarajevu snimao album koji će sljedeće godine, kad više ne bude ni zemlje u kojoj ga je snimao, dok će se grad u kojem ga je snimao naći pod opsadom, biti objavljen pod nazivom “Sevdah za Paulu Horvat”. Bilo je to posljednje proljeće mira, Televizija Sarajevo čak je snimila i dokumentarni film o Džoniju tada, sam glavni junak je doselio u Mostar, očito procijenivši da je posljednji otpor i život moguće organizirati samo u Bosni i Hercegovini u to doba, da bi na albumu snimio obradu Cohenovog Partizana. U Štulićevoj verziji ona izgleda ovako: “Bijah uhvaćen u zamku i pozvan da se predam, al’ taj nisam ja. Štuc u ruke i crta. Kako gordo teku suze, skrivao sam mnoge ljude, kao i imena. Sad i ona ginu sa mnom”. Međutim, u nastavku pjesme odjednom se u stihovima ukaže Branko Miljković, a Džonijev glas negdje u ehu odzvanja “dal’ će znati da pjeva”, misleći na slobodu, naravno.

Katastrofa koju je čitavo desetljeće naslućivao konačno se počela događati, a Štulić je tada ustuknuo. Ljudi u Sarajevu nisu. No, zašto sve ovo pišem povodom Dana pobjede? Pa zato što se na ovim prostorima Drugi svjetski rat ne može odvojiti od rata iz devedesetih godina, ako ni zbog čega drugog, a onda zato što su oni koji su ga osmislili i vodili i čije su politike uglavnom i danas na vlasti, svoju izvornu ideološku legitimaciju crpe iz fašističkih ideologija domaćih kolaboracionista.

I baš kao što su jugoslavenski partizani napravili jedinstven poduhvat u Europi, praktički sami oslobodivši zemlju i konstituirajući jednu drugačiju zemlju usred tog rata, tako je ovdje jedinstvena i činjenica da rat nije završio devetog maja, nego se protegnuo čitavih sedam dana kasnije. Kad se ta poražena kolaboracionistička, većinom ustaška, ali i četnička, te belogardejska vojska pokušala naoružana probiti u Austriju. Kao što znamo, to im na kraju nije uspjelo i dobar dio njih je ubijen masovno i bez suđenja, odmah po uhićenju. Zašto pak ovo navodim? Pa zato jer nijedan Dan pobjede ne može proći bez spominjanja komunističkih žrtava koje oplakuju oni koji baš nikad nisu govorili o žrtvama koje su te vojske usmrtile četiri godine prije. I koji nikada nisu govorili o suštini tog rata.

Takva društvena atmosfera dovela je do toga da se upravo ovog proljeća počela glorificirati još jedna specifičnost našeg Drugog svjetskog rata, a to je oružani nastavak borbe u Hercegovini, gdje se kolaboracionistički poraženi vojnici prikazuju kao romantični borci za slobodu. Nigdje u svijetu, s izuzetkom nekoliko zalutalih japanskih vojnika po prašumama Pacifika, nije rat trajao nakon kapitulacije Njemačke, niti su poraženi vojnici još godinama lutali naoružani po zemlji.

Druga strana relativizacije i falsificiranja onoga što se na ovim prostorima odvilo, jeste priča o nekakvom imaginarnom antifašizmu kojeg treba kao odvojiti od komunista i jugoslavenskih zastava. Jedini problem s tom pričom je u tome što su se partizani upravo i borili i dobili rat pod vodstvom KPJ i pod tom zastavom. Čitava ta priča koja je i izmišljena da bi se suštinski izbrisala antifašistička baština ubačena je pod plaštom priče o dva totalitarizma u javnost, gdje je naivniji dio antifašističke javnosti čak i prihvatio tu argumentaciju. Pri čemu oni koji kao mantru ponavljaju priču o dva totalitarizma, nikad ne govore o fašističkom totalitarizmu, a pogotovo ne o njegovim domaćim varijantama.

I gdje smo mi, zapravo, kao društvo danas? Pa za odgovor na to pitanje nam može kao lijepa fasada poslužiti nedavno izglasana rezolucija u parlamentu o fašizmu. Ali nam i znatno više od toga može poslužiti stanje partizanskih spomenika, čak i onih izvanvremenskih, ali i spomenička baština koja je podignuta od ‘95. do danas. Bosna i Hercegovina, ali i zemlje regije su premrežene bistama ratnih zločinaca iz oba rata, a Bogdanovićev grad mrtvih u Mostaru stoji kao nelegalni parking i poligon za iživljavanje današnjih fašista uz pasivno odobravanje gradskih vlasti.