Neke vještice iz čarobne šume

Kažu da negdje postoje državnici, direktori, ministri koji podnesu ostavku kada ne mogu raditi kako je po Božijim i ljudskim zakonima ispravno. Kažu da ako osjete kako im se neko miješa u posao, to priznaju, javno optuže pojedince ili grupe. Priča se i da postoje države u kojima se ljudi bave svojim poslom, žive od svojih plaća, liječe se kako zakoni propisuju i pojma nemaju ko su oni koji propisuju i realizuju zakone i propise. Jer, i ovi drugi samo rade svoj posao i ozbiljno se bave svojim poslom.

I nisu ti ljudi živjeli nekada davno u jednom čarobnom svijetu, nisu se družili sa Snjeguljicom i sedam patuljaka, nisu izašli iz poznatih Grimmovih bajki, nego žive danas, doduše, samo u nekom drugom svijetu. Ooooo, za nas tako dalekom. Kao da su na drugoj planeti, a ne samo preko granice, ne udaljeni samo nekoliko sati vožnje od naše države. Jer, kod nas su svi oni koji bilo šta (zakone, propise, pravilnike...) propisuju i realizuju nedodirljivi, najvažniji, zvijezde. Od savjeta mjesnih zajednica do Predsjedništva većina onih koji obnašaju vlast, zakonodavnu ili izvršnu potpuno svejedno, najvažniji su ljudi, svi ih znaju i sa njima vrijedi biti dobar, jer oni su, ustvari, oni koji naše živote povlače kao lutku na koncu. Kod nas svaki čovjek da bi ostvario bilo koje pravo, a posebno pravo na liječenje, mora znati stotine zakona, pravila, uredbi, mora znati nadležnosti, mora znati "glavne ljude", najvažnija vrata... mora znati sve što nigdje u svijetu ne treba znati. I kada pokucate na prva, druga, peta.... deseta vrata, ništa vam neće biti jasnije. Jedino što će se desiti jeste da ćete spustiti ruke i odustati od bilo čega, pa čak i od života.

Kada vas na svim adresama dočekaju ista objašnjenja, "mi nismo nadležni jer nama treba to poslati onaj", iza drugih vrata će vam objasniti da "moraju dobiti službenim putem", iza trećih će vam objasniti da "to se čeka 15 dana, a poslije 15 dana se još čeka jer je neko na godišnjem odmoru", iza petih, šestih ili desetih kažu "komisija nije još uradila svoj posao", a onda će komisija reći da je "njihov posao jako važan i da budete strpljivi", a u međuvremenu ćete čuti i da "onaj prethodni nije na vrijeme uradio svoj posao". Ako se odvažite pa zatražite da vam bilo ko, iza bilo kojih vrata, kaže ko je kriv, dobit ćete odgovor da su svi drugi osim onih kod kojih ste trenutno. I svi oni koji određuju bilo kakvo pravo u liječenju teških bolesti su ispravni, vrijedni, rade po zakonu, pravilu, duboko razumiju sve što prolazimo, jako im je žao zbog nas, mnogo ih to boli i motiviše da rade jako dobro, a u suštini, na terenu, u životu ne štima ništa, nema ništa, stanje je katastrofalno.

I zato, drugi put kada hrabro stanete pred onkološkog pacijenta i počnete objašnjavati procedure zbog čega nema osnovna prava na pravovremen i adekvatan lijek, molim vas da progutate svaku ovu riječ. Pun nam ih je kofer. Ne zanima nas nijedna rečenica. Ne zanima nas ni ko je kriv. Ne zanima nas ni ko je i zašto zakasnio sa papirom, procedurom, tenderom, ni ko se žalio, ni ko je oborio tender, ni ko ga je raspisao, ne zanima nas ni stanje na svjetskom tržištu, ne zanima nas ni ko je ministar danas, jučer ili prije 20 godina, ni ko je direktor neke ustanove, ni ko je dijelio postizborni plijen, ni ko dijeli predizborna obećanja. Mi i naše porodice smo umorni, preumorni, i želimo samo jedno, da živimo. Da imamo život dostojan čovjeka. Da imamo vremena da budemo sa dragim ljudima, barem dok liječimo tešku bolest, koračamo ivicom između života i smrti, borimo se za još jedan dan. Dajte molim vas da, ako dostojanstveno ne možemo živjeti od vastitog rada, barem dostojanstveno umremo, a ne da nam se posljednji dani života svode na kucanja po vratima, klimanja glavom, pisanja molbi, skupljanje računa, ovjeravanja nalaza, CIPS-ova i ostalih silnih i presilnih papira. I sve to u roku, ne kada se oporaviš od terapije, nego odmah i sad. Pa, možete li barem jednom sjesti svi vi koji se bavite životima i zaključiti gdje je prekid veze, gdje se dešavaju propusti? Možete li barem jednom, poslije 25 godina patnje i užasa koji preživljavaju onkološki pacijenti, stati na našu stranu? Barem jednom ostaviti politiku tamo gdje joj je mjesto i razumjeti, čuti čovjeka. Ili su i dalje, ili će i narednih 25 godina za sve biti krivi neki nevidljivi ljudi, neke vještice iz čarobne šume, jer vi krivi niste?