Ne živimo život, nego nadu

Znate li šta se desilo kada je preminula prva osoba sa liste čekanja na lijek? Ništa. Desila se tišina. Ista ona koja nas kao teški, tamni ogrtač obavija i danas. Kada je preminula i druga, treća, četvrta, stota, petstota osoba sa liste čekanja ništa se nije dogodilo.

“Svakako bi umrla.” “Bila je svakako teško bolesna.” “Ma ništa joj ne bi pomoglo.” “Pojede je rak preko noći.” Samo su neki od komentara na vijest o smrti osoba sa liste čekanja. Istinsku, duboku, razarajuću bol osjete samo oni s kojima si dijelio krov, ona koja te je rađala i oni koje si rađala. Ali, njihov vrisak je bezglasan. Nečujan. Nijem. Njihov vrisak ne čuje niko, baš kao što ne čuje desetine, stotine, hiljade molbi da se bolesnima obezbijedi liječenje. Iako broj oboljelih od karcinoma raste iz godine u godinu, skoro je nemoguće pronaći porodicu u kojoj nema onkološki bolesnik, još je veliki broj onih koji ne znaju, ne žele da znaju, čuju, osjete šta prolazimo. Jer, da je drugačije, i vlast bi se drugačije odnosila i ponašala. Prije savjetnika, automobila, poslovnih putovanja, pa i prije aviona, kamiona i helikoptera, vjerovatno bi novac odvojili za lijek, za život. Ovako... prolazi im.

Svaka odluka, svaka raspodjela novca, svaki hir, svaka odluka prođe bez reakcije. I nije da mi, bolesni, nismo svjesni sudbine i Božijeg određenja. I nije da mi nismo svjesni težine i neizvjesnosti bolesti sa kojom se suočavamo. Ali, nije i da ne bismo voljeli tih posljednjih šest mjeseci, godinu ili dvije provesti sa svojim najdražim, odmoriti dušu, nagledati se sunca, naslušati se dječijeg smijeha, osvanuti i omrknuti u majčinom krilu. Nije da ne bismo voljeli otputovati negdje sa porodicom, priuštiti i onima koji ostaju i nama koji dolazimo uspomene, sjećanja. Nije da ne bismo voljeli te posljednje mjesece, godine učiniti sve da nas manje boli, da ne razmišljamo ni o čemu drugom osim o lijepom i dragom.

Ali, ne, upravo te posljednje mjesece i godine života i oboljeli i njihove porodice provode u agoniji, trci, borbi, strahu, neizvjesnosti, iščekivanju, traženju, moljenju. Ne žive život, nego želju. Ne žive život, nego nadu. Sve se vrti oko liste. Sve se vrti oko desetine hiljada KM mjesečno. Sve se vrti oko lijeka kojeg nema. Osjećaju bolesni kako rak migolji njihovim venama, širi se, raste, mogu ga napipati. Osjećaju ga kako osvaja dio po dio tijela, smije se, slavi, pobjeđuje, kezi zube, ruga se. Ništa mu ne stoji na putu, jer lijeka nema. Kada se noć spusti i sav svijet odlazi na spavanje, nečujno razgovaraju s njim, mole ga da ode i da se nikada ne vrati. Nekada se i posvađaju. Zaprijete jedno drugome. Noći su to bez kraja, tuneli bez svjetla, bol veći od planine, tuga teža od olova, umor jači od stijene.

I danas dok pišem ove retke, na listi čekanja za pametni lijek, imunoterapiju i zdravstvenu uslugu je više od 2.000 ljudi, ljudskih života, majki, očeva, sestara, braće, kćerki, sinova. Na Onkologiji KCUS-a nedostaju Erlotinib tbl, Sutent tbl, BCG amp, Flurouracil amp. Stotine je oboljelih od karcinoma koji ne mogu ni na listu jer propisana terapija nije odobrena od komisije Zavoda iako je ordinirajući onkolog predlaže. Stotine je onih koji su također bez terapije jer za njihov karcinom jedino može pomoći lijek koji je od prije dvije-tri-četiri godine na tržištu, ali kod nas lista nije revidirana šest godina, pa se lijek ne može uvesti u BiH. Kada su onkološki pacijenti u pitanju, prekršeni su svi zakoni, ljudski i Božiji u miru, nečujno, u tišini koja boli teže od zvuka crne zemlje koja udara u sanduk.