Naši studenti

Ono što se ovih dana događa u Srbiji, s realnim ustankom i pobunom studenata i učenika koji su masovno, kolektivno, nepotkupljivo i uporno odlučili reći da im je dosta života u državi kojom vlada jedan čovjek i u kojoj institucije ne postoje i ne ispunjavaju svoje funkcije izaziva divljenje svih dobronamjernih ljudi na ovim našim prostorima.

Dobro, primarno izaziva divljenje svih onih ljudi u Srbiji koji nisu imali hrabrosti sami nešto napraviti ili koji su izgubili vjeru da se bilo što može promijeniti, kao i onih kojima je odavno jasno s čim i s kim imaju posla, ali se godinama uzalud bore sa svemoćnim gospodarom Srbije.

No, širi pogled, koji još jednom ukazuje na nedvojbenu činjenicu koju mnogi teško prihvaćaju, a ta je da u mentalnom i kulturnom smislu postoji jedan prostor kojeg svi dijelimo, daje sliku nade među mnogim ljudima na ovim prostorima da će omladina nešto promijeniti.

Ima, naravno i onih koji će zbog vlastitih frustracija, trauma ili jednostavno zlonamjernosti sve što se događa u Srbiji lakonski otpisati rečenicom “oni su ionako svi četnici” i nemam se čemu veseliti. Ali takvi su, ipak i na svu sreću, u manjini. To, naravno, ne znači da ni sam nisam svjestan većinskog političkog raspoloženja u Srbiji prema ratovima devedesetih, ali ubacivati tu temu u studentski ustanak koji te stvari uopće ne tematizira jeste maliciozno i ništa drugo.

Međutim, kad čovjek sa strane vidi taj autentični ustanak, nužno se mora zapitati zbog čega, uostalom, i pišem ovaj tekst, a gdje su naši studenti? Kad kažem naši, mislim na studente iz Bosne i Hercegovine.

Može sad netko reći da ovdje ne postoji takva vrsta svevlasti jednog čovjeka i nezamisliva autokracija, što jeste istina. Ali to što umjesto jedne imamo tri i po takve autokracije, ne mijenja puno na stvari.

Dodatno, pogibija petnaest ljudi na željezničkoj stanici u Novom Sadu nije ništa manja tragedija od masovne pogibije nedužnih ljudi u Donjoj Jablanici, niti je odgovornost države i njenih institucija išta manja za Jablanicu, nego za Novi Sad. I nigdje nikoga da prosvjeduje, a ponajmanje studenata, osim napuštenih mještana Donje Jablanice.

Još jedna poveznica je i željeznica, jer evo upravo su prošla dva i po mjeseca od prestanka željezničke veze između Sarajeva i Ploča, ključne gospodarske i putničke veze u zemlji, obnova pruge je zapravo tek počela dva mjeseca nakon što se dogodila tragedija, i opet ništa.

Uzmemo li na sve to da se Univerzitet u Sarajevu nalazi u nevjerovatnoj krizi koja je umjetno proizvedena, dakle, da postoji čak jedna velika tema koja se izravno tiče studenata najvećeg univerziteta u zemlji, a opet se ne događa ništa, jedino što možemo zaključiti jeste to da ih ništa ne može pokrenuti na autonomno, kolektivno i oslobađajuće djelovanje.

Sjetimo li se pak 1968. kada su sarajevski studenti napravili istu stvar kao beogradski i zagrebački, moramo postaviti pitanje zbog čega sada bilo kakva pobuna izostaje?

A odgovor ne može biti samo u tome da im izgleda kao da nema nade i da se ništa ne da učiniti, jer tom logikom ne bi se digli ni studenti u Srbiji.

Odgovor na ovo pitanje, naravno, ne mogu dati, niti vjerujem da ga može dati itko pojedinačno ili da postoji samo jedan odgovor na njega.

Ali da to treba biti društvena tema, treba. A to uopće tema nije. I da jedan od potencijalnih odgovora može biti u tome da studenti misle kako ovdje više uopće nema države niti institucija na koje bi se moglo apelirati jeste logično koliko i zabrinjavajuće.

Svakako, koji god da bio koktel razloga za ovu potpunu pasivizaciju studenata, vrijedi na kraju citirati Vlatka Pavletića, čovjeka koji je karijeru književnog urednika i kritičara na kraju tužno zamijenio time da je bio jedan od stupova Tuđmanovog režima, pa čak i na mjesec šef države, a koji je još 1952. u Krugovima napisao “neka bude živost”.