Nada još vodi

“Dženana boluje od zloćudnog karcinoma debelog crijeva s metastazama na jetri. Jasmin boluje od karcinoma pluća koji je metastazirao na mozak i limfne čvorove. Apel s brojem 17048 pokrećemo za Sanju, mladu majku dvoje malene dječice koja vodi najtežu životnu bitku s karcinomom. Dalila je majka petero mališana, a prije četiri godine Dalilin svijet se srušio kada je saznala da boluje od papilarnog karcinoma štitne žlijezde. Budimo Amelina nada. Ova mlada žena je saznala da boluje od karcinoma jajnika, a bolest se proširila i na limfne čvorove i plućnu maramicu. Otac dvoje maloljetne djece, suprug i maloljetni demobilisani borac Albert Kuč treba našu pomoć u borbi sa karcinomom jetre sa metastazama na limfnim čvorovima i oko jetre.”

Ovako izgleda samo prva strana na web portalu organizacije Pomozi.ba. Broj stranica je u desetinama, na svakoj stranici imena i prezimena onih koji se bore za lijek, zalogaj hrane, krov nad glavom, toplu postelju, stisak ruke, život. Stotine su bolesnih, ostavljenih, samih, prepuštenih, napuštenih, gladnih kojima je ova organizacija vratila nadu, mir, dostojanstvo.

Pomozi.ba je postalo mjesto za rješenje svih problema, jer zvanične institucije zapinju, posrću u lavirintima birokratije, nehtijenja, otaljavanja posla, nezainteresovanosti. Naravno, kao alibi za neuspjeh se često ističe i novac, iako... budžeti pokazuju nešto drugo. Kada se na to dodaju formalizam, pravilnici, zakoni, propisi, čovjek se vrlo brzo izgubi. Papir protiv čovjeka. Uvijek i svugdje. U koju god ustanovu zakorači čovjek, vrlo brzo odustane od svega, nerijetko i od sebe samog.

Pomozi.ba je bila primorana da postane paralelni sistem podrške, onaj koji ne pita ni za šta osim za potrebu čovjeka. Ovim velikim ljudima nije važno ni mjesto boravka, godine, nacionalnost, entitetska granica, boja kože, porijeklo, ma ništa! Pomozi.ba reaguje na otkucaj srca, damar duše, drhtaj ruke, suzu u oku, duboku boru na čelu, uzdahe koji odjekuju iz grudi unesrećenih, bolesnih, bolnih. Reaguju na po sto puta prepletene prste, rumenilo na blijedim obrazima, graške znoja čovjeka koji je primoran da za život moli. Nemaju komplikovanih procedura, ne trebaju stotine papira, formulara. Nema ni čekanja do sudnjega dana, ni neodgovorenih telefonskih poziva. Nema ni zatvorenih vrata, ni neraspoloženih službenika.

Sve je onako kako bi trebalo biti i u sistemu, državnom aparatu, tamo gdje se primaju plaće, regresi, službena putovanja za brigu o čovjeku. A u situaciji smo da ustanove čiji je posao briga o čovjeku, od centara za socijalni rad do bolnica, domova zdravlja i policijskih stanica danas kao recept za spas daju broj telefona ove organizacije.

Fenomen humanitarnog broja postao je naša svakodnevnica. Taj kratki niz cifara postao je digitalni most između onih koji nemaju i onih koji imaju malo, ali su spremni to podijeliti. U zemlji u kojoj se često naglašavaju podjele, posebno u predizbornim godinama ili kada se iz nekih drugih razloga zadrmaju fotelje, Pomozi.ba je možda jedino mjesto gdje vlada jedinstvo, jedinstvo u boli i jedinstvo u želji da se pomogne. Kada bi svi bolesni, kojima je Pomozi.ba bio vjetar u leđima, imali moć da pretoče u riječi, stihove, muziku, emocije koje osjećaju, sigurnost koja se probudi, snagu koju dobiju na sami spomen organizacije Pomozi.ba sasvim sigurno bi cijelim svijetom bez prestanka stoljećima odjekivala najljepša simfonija. Koliko je samo zakrpljeno rupa zahvaljujući Pomozi.ba, koliko je flašica lijekova kupljeno, infuzija priključeno, kilometara puta do bolnica pređeno, koliko života produženo, uljepšano, olakšano. To je vječna borba između očaja i nade u kojoj, zahvaljujući hiljadama anonimnih donatora, nada još vodi. A na tome su posebno zahvalni onkološki pacijenti. Oni koji su decenijama prepušteni sami sebi, oni kojih je najviše i na listama za apele za liječenje u Pomozi.ba, ali i drugim organizacijama koje se trude da olakšaju svakodnevnicu najtežim pacijentima.

Ali, Pomozi.ba je priča i o projektu Obrok za sve, restoranima Dobre volje, javnom kupatilu, stotinama doniranih mašina za rad, popravljenih i rekonstruisanih kuća, imanja, kupljenih stada stoke... i opet bismo mogli nabrajati unedogled koliko smo sretni što imamo Pomozi.ba. Svi mi. Jer, njihova misija nije samo logistika, nego očuvanje dostojanstva čovjeka, razumijevanje, stalna borba protiv vremena. Jer, u pričama poput Dženanine, Jasminove ili Sanjine, vrijeme je najskuplja valuta.

U ime onkoloških pacijenata iz cijele BiH hvala Pomozi.ba. Hvala što nam poslije svih odbijenica našeg zdravstvenog sistema, kada nas ostave same na litici između života i smrti, otvorite vrata, probudite nadu i želju, vratite snagu, izmamite osmijeh i ne dozvolite da umiremo bez pokušaja da preživimo.