Na terenu se ne dešava ništa
Završen je i objavljen još jedan u nizu federalnih revizorskih izvještaja. I opet su federalni revizori utvrdili niz propusta u radu Ministarstva zdravstva Federacije BiH i u 2024. godini. Kada je Fond solidarnosti u pitanju, sličan izvještaj, slična preporuka, slične primjedbe. Poslije rečenice iz izvještaja “pacijentima je potencijalno uskraćeno pravo na liječenje učinkovitijim i savremenijim lijekovima”, za 24 sata bi u normalnim državama neko reagovao. Taj neko bi vjerovatno bila odgovorna, nadležna osoba. Kod nas... Niko. Ma niko se ni očešao nije.
Negdje u isto vrijeme kada sam čitala revizorski izvještaj, na jednoj TV stanici sam gledala gostovanje predsjednika Ljekarske komore Federacije BiH, neuropsihijatra i neurologa Rifata Rijada Zaida, koji je govorio o zdravstvenom sistemu u FBiH. Naglasio je da su pokazatelj užasnog zdravstvenog sistema liste narudžbi koje postaju liste čekanja, pa onda liste smrti. Dodao je i da je besmislenost u tome što hijene i ološ napadaju zdravstveni sistem, jer zdravstveni sistem generiše ogromnu količinu novca, te se čak mjeri sa industrijom oružja. Predsjednik Ljekarske komore FBiH je naveo i da u zdravstvenom sistemu postoji dovoljno novca, da kantonalni Zavodi posluju pozitivno, te da je riječ o milijardama KM godišnje.
A, onda mi zazvoni telefon, jednom, dvaput, triput... Isti očaj s druge strane linije, isti strah, isto beznađe, isti krik! Molim te, znaš li gdje mogu nabaviti Bevacizumab, molim te, znaš li gdje da nabavim igle za port, molim te, ima li neko viška nutridrinkova, molim te, znaš li gdje su na akciji pelene... Molim te, pomozi mi da preživim! Da me ne boli! Molim te!
Svi sve znaju. Odgovorni znaju. Nadležni znaju. Ali oni nisu oni kojima zvoni telefon i na čiji zvuk ih obuzme jeza, trnci po cijelom tijelu, srce zastane. Oni su oni koji zovu da snime dio tijela bez čekanja, da ih prime u bolnicu preko reda, da dobiju refundaciju utrošenih sredstava za neki pregled u Ljubljani, Splitu, Beogradu, Beču, Istanbulu. Jer, zanimljivo je. Poslije četiri godine liječenja karcinoma, terapija, kontrola, sati i sati, dana i dana, sedmica i sedmica provedenih u hodnicima i čekaonicama KCUS-a sretala sam glumce, pjevače, sportiste, doktore, inženjere, radnike, penzionere, ali nikada nijednog političara. Oni ili se ne razbolijevaju, ili se ne liječe, ili... Vjerovatno ste isto pomislili. I razbolijevaju i liječe se, ali gdje i kako? Pa, vjerovatno tamo gdje se lijekovi ne švercuju, ne nabavljaju ispod ruke, tamo gdje se na recept dobije ono što onkolog propiše, gdje se liječi savremenim, novim, pametnim, ciljanim terapijama. Tamo gdje iglu za port ima svaka zdravstvena ustanova i gdje se pacijentu kojem su karcinom i citostatici svaku kap krvi popili odmah ugrađuje port. Liječe se tamo gdje bismo svi mi da možemo, jer su naš zdravstveni sistem zapustili, prepustili, srozali. Jer, zašto bi ulagali i gradili sistem koji njima ne treba? Zašto bi im bile bitne Eldina, Selma, Jasna, Nikolina, Mirsada, Amila... majke, kćerke, sestre, supruge, braća, očevi koji godinama unazad umiru u očaju, strahu, umorni i izmrcvareni od borbe sa karcinomom, ali i borbe za lijek, port, pelenu, nutridrink... Nema veze što su to ljudi. Nema veze što su to oni kojima povremeno sa parlamentarnih govornica poruče da nas razumiju, podržavaju. Nema veze što su to oni kojima na sastanku vrlo često kažu da evo baš sada neko njihov ima isti oblik bolesti i da razumiju sve kroz šta prolazimo.
Na terenu se ništa ne dešava. Ništa! Ravna linija! Stanje 25 godina nepromijenjeno. I danas na KCUS-u nedostaje nekoliko osnovnih citostatika, pametni i ciljani lijek su san za mnoge teško bolesne, lista indikacija nepromijenjena godinama, lista onkološkiih lijekova se upaučila za ovih skoro sedam godina čekanja na izmjenu, na registraciju novog lijeka koji se primjenjuje u cijelom svijetu čeka se duže od godinu... I danas, u najvećem broju se adekvatno liječe samo oni koji imaju novac.
I zato, svaka vaša inicijativa, tačka dnevnog reda, rasprava i sve ono što se tiče onkoloških pacijenata više ne zvuči ni ozbiljno, ni relevantno, ni realno. Odavno smo mi svjesni da smo otpisani, da smo oni koji vam nisu važni, koji vam nisu ni na pameti. Da smo oni koji vam ne trebaju. Da smo oni koje spomenete kada vam trebaju politički poeni, jer da nije tako, sistemski biste davno reagovali, pravilnike izmijenili, ako treba i nove napisali i vratili biste dostojanstvo bolesnim, umornim, otpisanim.