Mostarski simbolički ratovi

Ono što se proteklog tjedna dogodilo u mostarskoj javnosti, a inicirano je intervjuom nekadašnjeg gradonačelnika Safeta Oručevića na Face TV-u, vezano uz izgradnju zgrade Hrvatskog narodnog kazališta i nemogućnost izgradnje tzv. Mevlane na kojoj inzistira Islamska zajednica, momentalno je zapalilo javnost u gradu i otpočelo još jedan ciklus simboličkog rata oko Mostara. S tim da je Oručević između redova najavio kako sukob i ne mora ostati samo simbolički, a na sve skupa je najžešće reagirao predsjednik Hrvatske republikanske stranke Slaven Raguž, dok je Dragan Čović čitavu situaciju skoro pa iskulirao, a gradonačelnik Mario Kordić je otvoreno priznao kako je na rubu živaca.

I istina je da se ovdje za objašnjenje situacije može izvući naslov legendarne pjesme Riblje čorbe, “Na zapadu ništa novo, na istoku stare priče”, ali s obzirom na zapaljivost situacije, ne treba preko svega olako prijeći.

Dvostruki standardi

I stoga nam se za početak valja vratiti na genezu problema, a ona, kao i svi problemi današnjeg Mostara, vuče korijen iz rata i njegovog ishoda.

Činjenica je, jasna svakome tko želi vidjeti, da su Bošnjaci u Mostaru frustrirani i da se osjećaju zakinuti. To je evidentno većinsko raspoloženje u tom narodu. I ono vuče korijen iz činjenice da su bili najveće žrtve rata, da su doživjeli etničko čišćenje iz zapadnog dijela grada, da su mnogi od njih prošli kroz logore i da je ne mali broj ljudi koji se inicijalno pokušao vratiti u taj dio grada ubijen po povratku. Ovo su sve činjenice, koje im Hrvati u Mostaru javno u pravilu ne priznaju, dok je privatno situacija ipak drugačija, ali je isto tako jasno kako hrvatska politika o svemu tome ne želi razgovarati. I jasno je kako to dodatno frustrira ljude. Dodamo li na to također neospornu činjenicu da su danas Hrvati u Mostaru većina stanovništva, što nikad prije nije bio slučaj i da je zapadni dio grada u punom smislu riječi simbolički i vizualno kroatiziran, frustraciji se pridružuje i ogorčenost.

Do ovog momenta nalazimo se na terenu jasnih činjenica koje nitko ne može osporiti. Međutim, kad s činjenica pređemo na polje ličnih uvjerenja, upada se u problem, u dvostruke standarde i u tipičan slučaj kako činjenično utemeljene premise dovedu do krivih zaključaka.

Svakom je, naime, tko imalo poznaje današnji Mostar, a ja ga zaista svaki dan čitavog u nekoliko navrata, što pretrčim, što prehodam, što probicikliram, već na prvu vidljivo kako je zapadni dio grada sređeniji i zapravo bogatiji, kako je vozni park ljudi u tom dijelu grada i njihova kvaliteta života na većoj razini od one u istočnom dijelu grada. To, međutim, nije uzrokovano zakinutošću Bošnjaka u gradskom proračunu ili Vijeću. Jer proračun se otprilike dijeli pola-pola između zapadnog i istočnog dijela grada, Gradsko vijeće ne može donijeti nijednu bitnu odluku bez dvotrećinske većine, a sastavljeno je na način da je nemoguće da jedan narod preglasa drugi.

Razlozi zbog kojih stvari tako izgledaju, a onda dodatno frustriraju Bošnjake u Mostaru, jesu u tome što je zapadni dio grada veći i prostraniji, što je uglavnom nastao u novije doba, odnosno za vrijeme Austro-Ugarske monarhije i obiju Jugoslavija na prostoru nekadašnjih bašči, pa su mu dovoljno prostora i planska izgradnja omogućili veći komunalni standard. Pored toga, istina je i to da je Republika Hrvatska dosta uložila u taj dio Mostara, primarno u bolnicu i sveučilište, ali to nije nešto što ima veze s jednakošću u upravi grada. I na koncu, jasno je da hrvatski tajkuni i poduzetnici imaju puno više novaca i gospodarskih aktivnosti te ulaganja u grad. Zašto je to tako, ne znam, mogu samo zlobno nagađati, a to ne želim, ali također nije uzrokovano obespravljenošću Bošnjaka u Gradu Mostaru kao instituciji.

I sad dolazimo do suštine. Mogu reći kako zapravo potpuno vjerujem Safetu Oručeviću kad kaže da je aktualna gradska vlast zapravo izmislila nepostojeći papir za izgradnju, odnosno završetak zgrade HNK-a i kako je prekršen davni poslijeratni dogovor i odluka da ta uža gradska zona bude izgrađena u dogovoru dviju strana. Isto tako, nemam nikakvih sumnji zbog čega je odmah nakon rata odlučeno da baš na tom mjestu bude podignuto Hrvatsko narodno kazalište. I to se tiče simboličke dominacije.

Međutim, sve ono što se proizvodi kao posljedica nezadovoljstva tom izgradnjom jednostavno se ne može podržati i proizvodi realan problem u gradu, pored toga što uvodi dvostruke standarde, a ne vidi ih.

Ubijena ideja

Prije svega, ideja o zajedničkom Mostaru, koji će biti izgrađen mimo ratnih linija i podjela, ubijena je momentalno, nakon što su bijesni hrvatski nacionalisti, potaknuti od hrvatske politike, skoro linčovali Hansa Koschnika. Ono što je od te ideje ostalo, odnosno taj uski distrikt na nekadašnjoj ratnoj liniji i ta odluka na koju se Oručević poziva, o izgradnji zajedničkih institucija jeste formalno i donekle zaživjelo, kao što je formalno i donekle zaživio Mostar kao jedinstveni grad. Ali u stvarnosti nitko nikad nije niti pomislio da ne zna kako je s jedne strane Bulevara, one na kojoj se nalazi zgrada HNK-a, nesumnjiva uprava HDZ-a, a druga strana Bulevara, pod nesumnjivom upravom SDA. To što se nekad izglasalo drukčije u stvarnosti vrijedi kao i potpisani mostarski dogovor između Čovića i Izetbegovića o legitimnom predstavljanju.

Prostor nekadašnjeg Lakišića harema/MUFTIJSTVO MOSTARSKO

Ključna teza Oručevića, Islamske zajednice i bošnjačke politike koja se buni protiv završetka HNK-a je prvo nedosljedna, a potom i nelogična. Jer se kaže, ok neka bude HNK, ali dajte nam onda Mevlanu, odnosno neku vrstu interkulturnog centra, u što je formalno evoluirala izvorna ideja o islamskom centru. I to se traži iz razloga što je tu nekad bio Lakišića harem i uz obrazloženje da se bošnjačku kulturu želi istisnuti iz centra grada. Prvo, to što je tu nekad bio harem, kojeg već 150 godina nema na tom mjestu, ne može biti argument za suvislu raspravu. U međuvremenu su tu bili pruga, željeznička stanica, kuće željezničara i velika robna kuća Hit. Drugo, nije istina da se bez izgradnje tog centra neće vidjeti prisustvo bošnjačke i islamske kulture u tom dijelu grada, jer kad čovjek stoji ispred zgrade HNK-a i samo digne pogled preko ceste, na stotinjak metara udaljenosti vidjet će Lakišića džamiju i odmah ispod nje Musalu, sa središtem Mostarskog muftije. Treće, realne potrebe za izgradnjom tog centra nema, čak i kad ostavimo sad po strani činjenicu da se na zgradu nacionalne kulturne institucije želi odgovoriti centrom religijskog karaktera, već je želja za njegovom izgradnjom motivirana samo željom za simboličkom pobjedom.

Što nas sve na koncu dovodi do ključnog razloga zbog kojeg i pišem ovaj tekst, a tiče se dvostrukih standarda. Zbog čega prvo trebamo odgovoriti na pitanje promatramo li Mostar kao jedinstven ili kao podijeljen grad. Jer ako ga promatramo kao jedinstven grad, vizualna i svaka druga prezentnost bošnjačke i islamske kulture je nesumnjiva. Ako ga pak promatramo kao podijeljen grad, iako tvrdimo suprotno, onda dolazimo do želje za prelaskom Bulevara i frustracije zbog čega se na toj strani ratne linije može graditi HNK, a ne može Mevlana. Jednostavan odgovor je, da se ne lažemo, u tome što HDZ to ne da.

Međutim, nije pristojno da ti smeta što se na tom mjestu stvari odvijaju tako, a istovremeno ti ne smeta što u Starom gradu, mjestu zbog kojeg uvjerljivo najveći broj ljudi dolazi u Mostar, ne postoji nikakav trag multietničnosti grada. Ako u to ne računamo ono što sam naveo ranije za Bulevar, da svatko može podići glavu i vidjeti na jednoj strani Sabornu crkvu, a na drugoj franjevačku i križ na Humu. A Stari grad nije bio jednonacionalan i monokulturan prije rata. Znači, s jedne strane je uredu prihvatiti posljedice rata i novo stanje u Starom gradu, a s druge ih se ne želi prihvatiti na Bulevaru.

Konačno i ono najgore. Koristiti stvarne traume i frustracije ljudi za simboličke ratove jednostavno ne može voditi ničemu dobrom.

Tri načina

Ovo stanje koje jeste duboko nepravedno i jeste posljedica nasilja došlo je kao proizvod nasilja, egzodusa i dolaska brojnog novog stanovništva. I ono se može promijeniti samo na tri načina. Prvi je evolucija ljudi koji žive u Mostaru, da konačno prestanu birati iste nacionalne stranke i izaberu nešto novo. Ta opcija uopće nije na vidiku.

Druga opcija je da se novim ratom i nasiljem to promijeni i ne daj Bože da to ikome padne na pamet, uz to što se opet ništa ne bi promijenilo.

I treća i najjednostavnija opcija je u masovnom povratku. Gradom, bilo kojim, zapravo upravljaju oni ljudi koji u njemu žive. I to je normalno i logično. Onog časa kad bi se barem polovica od onih nekoliko desetaka hiljada izbjeglih Bošnjaka vratili živjeti u Mostar, a nitko ih u tome ne sprečava, budući da svi imaju dokumente i vlastite nekretnine, štoviše, dosta tih nekretnina upravo u zapadnom dijelu grada, glatko bi postali većina u Mostaru, odnijeli pobjedu na lokalnim izborima i imali svaku mogućnost promijeniti stvari koje ih frustriraju. Kako se to, što se mene tiče nažalost, ne događa, stanje je takvo kakvo jeste. Grad je formalno jedinstven, a to da je do Bulevara HDZ, a od Bulevara SDA i da to svi znamo i da nas barem desetak hiljada navijača Veleža koji živimo u zapadnom dijelu grada ne možemo obući majicu vlastitog kluba i izaći ispred zgrade je posljedica rata. Koju nijedan papir i izglasana odluka iz 1996. neće promijeniti. Nažalost.