More bit bidne
Danima razmišljam o ustanovama, institucijama, zvanjima i znanjima koja ne znam čemu i kome služe. Važno je da smo se nafurali na sve države svijeta, da možemo prstom pokazati slovo na papiru. Imamo sve što ozbiljne države imaju. I ustanovu i instituciju i ministra i direktora i pravilnik i zakon. A pravdu? E, pravdu još čekamo, pa i na papiru.
Revizori godinama daju negativne ocjene na izvještaje Fonda solidarnosti, ali koga za to briga. Kažu, nije to od danas, traje 20 godina. Kažu i da se mora promijeniti i pravilnik o finansiranju Fonda solidarnosti, jer ovako je neodrživo. Kažu da bi im valjda bilo lakše što ne rade ništa i oni prije i oni poslije i oni danas.
Svaki pokušaj bilo koga da se stanje promijeni shvate kao političku reakciju, pa se onda inate, ignorišu... Međutim, to što je tako bilo jučer, prekjučer i posljednje 23 godine ne znači da mora i treba i danas. A jeste i danas. Od osnivanja Fonda solidarnosti 2002. do danas, dug Vlade FBiH prema Fondu solidarnosti je rastao i danas iznosi blizu dvije milijarde KM. Dvije milijarde KM je proslijeđeno negdje. Nije da ih nije bilo. Nije da se nisu vrtjele pare, ulagale u mostove, ulice, traktore, junice, ovce, radna mjesta, avione, kamione... Jer, trebalo je kupiti socijalni mir, trebalo se pokazati, dokazati, izgraditi, dograditi, trebalo je zaposliti, trebalo je... sve je trebalo i treba osim bolesnome živjeti. Kada dođemo do zadnje tačke zakona o raspodjeli novca, do tačke “ostalo” pod kojom je zdravlje, para nema. More bit bidne, more bit ne bidne, ali para nema. I tako ukrug 23 godine tokom kojih su na listama čekanja preminule stotine građana, a isto toliko je preminulo i ne dočekavši da dođe na listu čekanja. Tokom kojih se ne liječe ljudi. Tokom kojih se ljudima uskraćuje osnovno pravo, pravo na lijek i liječenje. Tokom kojih su se na vlasti smijenili svi. I svi su prekršili zakon. A znate ko je završio u zatvoru, gdje je prekršiteljima zakona mjesto? Niko. A ko je trebao? Zakon je jasan. U članu 82. Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH navedeno je da “Vlada FBiH, na prijedlog federalnog ministra, za svaku kalendarsku godinu, posebnom odlukom utvrđuje postotak izdvajanja sredstava od ukupnih prihoda ostvarenih po osnovu doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje u Fond solidarnosti, o čemu je dužna izvijestiti Parlament FBiH u roku od 15 dana od dana donošenja odluke, isti iznos sredstava osigurat će se iz budžeta FBiH”. Pored toga, član 32. federalnog Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata kaže “Pacijenta se može staviti na liste čekanja za određene vrste zdravstvenih usluga samo iz razumnih razloga i na razumno vrijeme. Liste čekanja iz stava 1. ovog člana utvrđuju se za određene vrste zdravstvenih usluga koje nisu hitne, u zavisnosti od medicinskih indikacija i zdravstvenog stanja pacijenta, kao i datuma javljanja zdravstvenoj ustanovi, s tim da vrijeme čekanja ne može biti takvo da ugrozi zdravlje ili život pacijenta”.
Naravno, ništa od ovoga se ne poštuje. Samo bih dodala još da su se neke vlade hvalile kako su izdvojile više novca od onih prije, iako je i ta suma daleko niža od zakonom propisane. To vam dođe kao da vam neko umjesto iz tri džepa, uzme stvari iz dva, pa se time hvali i očekuje zahvalnost, jer realno mogao je uzeti sve, a samo zato što je dobar čovjek nije. I dok nas ti dobri ljudi vode, onkološki pacijenti se osjećaju kao da niz liticu putuju u autobusu bez kočnica, na okukama ispadamo jedno po jedno. Brzina raste, sve je manje nade da će iko živ doći do cilja, da će iko dočekati bolje prilike, pravo i pravdu.