Moralni nihilizam kardinala Puljića
Da živim još sto godina i pokušavam razumjeti toliku moralnu neosjetljivost Katoličke crkve kod nas, ne bi mi pošlo za rukom. Istina je da nisam vjernik, niti imam bilo kakve veze s crkvom, ali sam odgojen u pretežno katoličkom kontekstu, pročitao sam Novi zavjet i poznajem sve bitne poruke kršćanstva, običaje, ideje o zagrobnom životu i prije i poslije svega ideju ljubavi, milosrđa i bratstva među ljudima koji su zapravo ključ za razumijevanje te religije.
I baš zato mi da živim još sto godina i pokušavam shvatiti kako je moguće da ljudi koji su visokopozicionirani prelati te univerzalne religije iskazuju takvu moralnu neosjetljivost prema zločinu i prema njegovim žrtvama, a istovremeno takvo cinično razumijevanje prema nedvojbenim zločincima. To jednako vrijedi za umirovljenog sarajevskog kardinala Vinka Puljića, koji se ovih dana jako uznemirio što je nekadašnji nadbiskupski prethodnik na njegovom položaju Ivan Evanđelista Šarić izgubio ulicu u Zagrebu, koliko vrijedi i za samog Šarića, čovjeka koji je gledao u Pavelića valjda i zaljubljenije no što su u njega gledale supruga Mara i čitav niz ljubavnica koje je imao u ratnom Zagrebu, kao što vrijedi i za kompletnu crkvu u Bosni i Hercegovini koja do danas nije održala misu zadušnicu za masovno pobijene Srbe civile po Hercegovini, koji su ubijeni odmah po formiranju NDH, niti za Luburićeve sarajevske žrtve, niti je napravila neku gestu kojom bi se zaustavio progon Bošnjaka iz Hercegovine 1993. godine. A sve to je morala napraviti i daleko bi odjeknulo da jeste. Nasuprot tome, jako joj je stalo da održi uspomenu na žrtve Bleiburga i na franjevce koje su ubili partizani. Što bi sve i bilo razumljivo kad bi se barem jednom pozabavili uzrocima, a ne samo posljedicama i kad bi barem jednom na djelu pokazali da žrtve nemaju naciju i da je svaka žrtva ista, što im je mantra koju redovno koriste da bi relativizirali glorifikaciju ustaškog režima i relativizaciju njegove stvarnosti, što pak redovno rade.
No, da se vratimo na sarajevski kardinalski dvojac. Kaže nam tako Vinko Puljić da su iz rigidne lijeve i projugoslavenske stranke ljudi koji nemaju pojma o povijesti odlučili ukloniti ulicu s imenom Ivana Evanđelista Šarića, nastavljajući dalje: “Zašto oduzimati taj ‘trag sjećanja’ na njega, ulicu s njegovim imenom, makar i na rubu glavnog grada Hrvata? Samo zato što se s brojnim Hrvatima povukao prema Zapadu? Zar kontekst vremena ne objašnjava njegove pjesme o vođama država u kojima je živio? Zar je ikada bio suđen i osuđen pred neovisnim sudom? Nije! Zar mu je dokazano neko zlodjelo? Nije! No krimen mu je očito što je hrvatski mislio, svoj narod i Crkvu volio. I jedna ideologija, mračna i zloslutna, svojim mu postupkom želi presuditi ponovno. Drugi su ruke okrvavili krvlju svoga hrvatskog naroda i još ulice nazvane po njima postoje u glavnom gradu Hrvatske. Uvijek sam na strani istine. Neka ozbiljni povjesničari kažu svoj sud o nadbiskupu Šariću. Ali da se lažima, zasnovanim na komunističkoj ‘istoriji’ i njihovoj ‘istini’, i danas kleveta - nedopustivo je.”
Kaže nam tako Vinko Puljić da je Šarićev jedini krimen taj što je hrvatski mislio, da ništa protuzakonito nije uradio, tek paušalno spominjući da “kontekst vremena objašnjava njegove pjesme o vođama država u kojima je živio”. Ovako utopljenu u množinu i bez konkretnog imenovanja, Puljić misli prijeći preko Šarićeve ode Paveliću. Koja je još i najmanji problem u čitavoj priči oko Šarića, čovjeka čije se četverogodišnje djelovanje, za vrijeme NDH, niti jednom riječju ili radom nije tematiziralo na znanstvenom skupu o njemu u Sarajevu 2002. godine. Znamo, naravno, i zašto nije.
No, ako već normalizira pjesme o vođama država u kojima je živio, kako to da sam Puljić nije spjevao odu Titu i kako to da istu stvar nisu napravili vrhbosanski nadbiskupi koji su došli nakon Šarića, Alaupović, Čekada i Jozinović.
No, da ne duljim previše, evo samo jednog primjera divnog čovjeka u čiju obranu je stao Vinko Puljić. Da vidimo što je Ivan Evanđelista Šarić rekao vojnicima ustaškog zrakoplovstva u Rajlovcu, u studenom 1942. godine, dakle nakon rasnih zakona, nakon masovnog klanja i progona Srba i Židova, nakon otvaranja Jasenovca i kad je svakome, posebno u Sarajevu, bilo jasno kakav je Pavelićev režim: “Dragi i hrabri naši zrakoplovci: Ja zahvaljujem g. Zapovjedniku zrakoplovne luke Rajlovac što me pozvao da blagoslovim vašu kapelicu, a osobito mu zahvaljujem na divnom govoru koji smo upravo čuli. Mi trebamo dobrih, čestitih i krepkih muževa koji će govoriti istinu, širiti ljubav i vjeru, boriti se protiv mračne promidžbe, kojom bi neprijatelj htio zatrovati naša srca. No to mu je uzalud, jer dragi Bog voli Hrvate kojih je geslo Bog i Hrvati. A da budemo takvi, trebamo se ugledati u našeg dičnog Poglavnika, koji nam u svakom, pa i vjerskom pogledu može biti uzorom. S vjerom u Boga i uz dragog našeg Poglavnika, budimo zato uvijek za Poglavnika i Dom, Spremni!”
I tako Šarić sve do poraza i bijega s ustašama ne samo što je učinio četiri godine grijeha propustom da bilo što napravi i spriječi zločine nego je aktivno podržavao zločinačku vlast krvoloka i fašista.
Ne znam, stvarno ne razumijem kako Puljiću nije neugodno?