Modernistička Zenica na udaru
Slučaj je tako namjestio da je istovremeno film “Paviljon” Dine Mustafića, koji se snimao u zatvorenom zeničkom hotelu Internacional, krenuo u regionalnu kinodistribuciju, dok je Asocijacija arhitekata u BiH pokrenula peticiju za očuvanje izvornog izgleda spomenutog hotela. Kojeg čekaju obnova i otvaranje. Naravno, uz jedinu moguću pomoć koju arhitekti mogu dobiti, a to su ljudi iz Zenice koji su svjesni vrijednosti modernističke arhitekture tog grada, te šira kulturna javnost kojoj je jasno zbog čega bi hotel Internacional trebao biti zaštićen, a stigla je i podrška Nacionalnog komiteta ICOMOS-a u BiH. Asocijacija arhitekata i ICOMOS izražavaju identičnu zabrinutost koju ovdje vrijedi citirati: “Nacionalni komitet ICOMOS-a u Bosni i Hercegovini uputio je apel za očuvanje i odgovorno upravljanje arhitektonskim naslijeđem, a u vezi s planiranim intervencijama na hotelu Internacional u Zenici. Hotel Internacional, djelo arhitekte Slobodana Jovandića -laureata Borbine nagrade za arhitekturu - izuzetno je značajan primjer modernističkog naslijeđa u Bosni i Hercegovini. Njegova arhitektura odražava period intenzivnog urbanog i društvenog razvoja Zenice, te predstavlja integralni dio identiteta grada. NK ICOMOS u BiH smatra nužnim da se planirani radovi usmjere na: očuvanje arhitektonskog integriteta i izvornog izraza objekta, sprečavanje svake vrste nadogradnji ili intervencija koje bi dovele do gubitka njegove prepoznatljivosti, provođenje procesa obnove u skladu sa važećim urbanističkim regulativama i međunarodnim smjernicama zaštite modernističkog naslijeđa.”
I ovdje treba odmah reći da nikad, pa ni sad, kad se o urbanističkim i arhitektonskim zahvatima u prostoru i na postojećim objektima radi, suštinski problem nije u investitoru. Svakome tko daje novac za nešto, ako se ne radi o čistoj filantropiji, glavni je interes da što prije dobije povratak investicije nazad i ostvari što veći prihod. Na isti način na koji jeste logično u interesu lokalnoj zajednici i njezinim političkim predstavnicima da hotel radi kao hotel, umjesto da predstavlja zatvoreni i zapušteni objekt u srcu grada.
Međutim, kao i uvijek, odgovornost oko očuvanja memorije, te kulturne baštine grada i zajednice, primarno leži na samoj toj zajednici i njenim političkim predstavnicima, ali i na nacionalnim zavodima i institucijama, zaduženim za očuvanje spomenika i kulturne baštine.
I čitav problem ovog društva, pa i države, leži u tome što institucije očito ne funkcioniraju onako kako bi trebale, a uslijed toga nemaju ni povjerenje građana u vlastiti rad.
Jer da nije tako, ne bi ni bilo potrebe da se putem peticija i uzbunjivanja javnosti pokuša spasiti nešto što predstavlja nedvojbenu kulturnu baštinu, biser modernističke arhitekture i memoriju Zenice. Slična stvar odnosi se i na sve ideje o rušenju Skenderije i izgradnju nekog bezličnog kompleksa na njenom mjestu.
Suvremena Bosna i Hercegovina pati od tri kronične boljke koje njeno društvo i nasljeđe još intenzivnije razaraju i udaljavaju od bilo kakve ideje života u uređenoj državi s profesionalnim institucijama koje rade svoj posao.
Prva je njezina ustavna struktura, podijeljenost i zakopanost u priču o ratu i suočavanju s prošlošću, zahvaljujući kojoj svaka aktualna životna tema, poput ove, jednostavno ne uspijeva izboriti interes šire javnosti. A iz istog razloga i ne postoje snažne državne institucije, uslijed čega se svaki ovakav problem ispostavlja kao neko lokalno ili kantonalno pitanje.
Druga kronična boljka leži u bajci o tome kako sve što je postojalo u socijalističkom razdoblju treba odbaciti i kako su investicije i investitori motori razvoja, a to više nikako nisu vlasti i njihovi planovi, te projekcije razvoja s interesima građana u središtu.
Konačno, treća boljka leži u ciničnoj nacionalističkoj stvarnosti koja se ubila od poziva na poštivanje tradicije i povratka istoj, ali samo ako se ne radi o tradiciji radničkog pokreta i socijalističkog modernizma. Kad se dođe do njih, onda odjednom više ne vrijedi poziv za poštivanjem tradicije, a one se, štoviše, otpisuju kao da nisu dio domaće tradicije. Sve to, unatoč tome što Bosna i Hercegovina na čiju se tradiciju državnosti pozivaju, tu tradiciju upravo temelji na državnosti socijalističke, modernističke i radničke Bosne i Hercegovine.
A upravo je Zenica u cjelini, sa svojom željezarom, ekonomijom, arhitekturom, razvojem i planom razvoja grada, ogledni primjer onoga što je ta Bosna i Hercegovina bila i kako je zamišljena. To je, uostalom, sjajno prepoznato i u, sad već kultnoj, dokumentarnoj seriji “Betonski spavači”, u produkciji HRT-a.
Zato svi oni koji to nasljeđe pokušavaju mimo svake logike i potrebe devastirati suštinski ruše autohtonu baštinu vlastite države.