Mioković, Bleiburg i beatifikacija žrtava

Izjava predsjednika federalnog parlamenta Dragana Miokovića iz Naše stranke koja mu definitivno nije trebala, o tome da je na Bleiburgu pobijeno malo ljudi, zbog koje se na koncu ispričao, ali koja je svejedno dovela do službenog zahtjeva za njegovom smjenom, kao i kontrazahtjevom za smjenom njegovog zamjenika Mladena Boškovića, otvorila je puno bitniju temu od toga hoće li netko biti smijenjen nekoliko mjeseci uoči izbora ili neće.

A ta tema je pitanje glorifikacije žrtava kao takvih, pristajanje, zapravo, kompletne javne scene na narativ revizionističke desnice, o tome kako su sve žrtve iste i, samim tim izostanak stvarne javne rasprave između neistomišljenika, o temi nasljeđa oba rata koja dijele, ne samo bosanskohercegovačko društvo nego i kompletan postjugoslavenski prostor.

Naime, desnica koja je suštinski svuda na vlasti, s kratkim prekidima, u posljednjih trideset i pet godina uspjela je, upornim ponavljanjem i državnim alatima koji su joj stajali na raspolaganju, nametnuti neupitnim zaključak kako je svatko tko je bio žrtva jednostavno isti, sve s ciljem poricanja veličine antifašističke baštine i izjednačavanja fašizma i antifašizma, a to je posljedično dovelo do toga da su se i žrtve posljednjeg rata počele promatrati na isti način i koristiti za relativizaciju planiranih zločinačkih politika.

Pa da, u to ime, još jednom prođemo činjenice. Jesu li ljudi pobijeni na Bleiburgu, u Hudoj jami i u Teznom ubijeni masovno, planski i bez suda? Jesu, naravno. Je li to po svim parametrima zločin? Jeste. Jesu li također i mimo događanja na Križnom putu, mnogi ljudi diljem Jugoslavije planski i bez suđenja ubijeni, praktično u svim sredinama, kao što se, npr. dogodilo na otočiću Daksa ispred Dubrovnika? Jesu. I to je također planirani zločin. Jesu li zatim i domaći Talijani i Nijemci praktično kolektivno kažnjeni te na kraju etnički očišćeni iz Jugoslavije? Jesu. I to je bio zločin komunističkih vlasti, kao i svi prethodno navedeni.

Je li, na koncu, ta vlast, tih inicijalnih godina bila totalitarna? Jeste, naravno.

No, sad idemo dalje.

Jesu li svi ti ljudi ubijeni samo zato što su bili Hrvati? Naravno da nisu, to je nevjerojatna laž. Ubijeni su diljem Jugoslavije i masovno ljudi svih nacionalnosti, od ljudi svih nacionalnosti. Ubijeni su zato jer su, uglavnom, bili aktivni pripadnici kolaboracionističkih, ustaških i četničkih vojski i režima ili zbog suradnje s okupatorima. Istina je da je u tom moru, od nekoliko desetina tisuća ubijenih ljudi, zaista bilo nevinih i na pravdi Boga ubijenih. Ali je isto tako istina da bi većinu ubijenih svaki ozbiljan sud tog doba osudio na smrt.

Konačno, to posebno vrijedi za ustaške, četničke i slovenske kolaboracionističke vojnike koji su ubijeni na Bleiburgu i nakon zarobljavanja. Ti ljudi bili su pripadnici fašističkih vojski, koji su se krenuli nakon kapitulacije probijati oružjem prema Austriji, nastavljajući rat još danima. To što su oni ubijeni planski, masovno i bez suđenja, ne mijenja karakter rata, niti ih čini svecima i moralnim vertikalama.

Drugim riječima, to što je netko bio žrtva, ne znači da zaslužuje spomenik.

A upravo tome služi tzv. groblje mira iznad Mostara, što predstavlja ništa drugo nego spomenik zločinačkoj ustaškoj vojsci. Koje se gradi uz velike riječi i fraze, istovremeno s uništavanjem i skrnavljenjem Partizanskog groblja i s temeljenom idejom da su ti ljudi nevini sveci samo zato što su bili žrtve, a da su partizani bili isključivo zločinci i ubojice. Za razliku od ustaša koji su samo žrtve i ništa prije nisu radili.

I vidite sad taj paradoks. Oni koji žele beatificirati kolaboracionističke vojnike i svesti fašizam i antifašizam na istu ravan, iz navodno moralnih pobuda ostaju zgroženi i traže smjenu zbog jedne izjave. A istovremeno glorificiraju i falsificiraju stvarnost NDH, jednako kao i politiku Herceg-Bosne i njezinih osuđenih čelnika. Isto vrijedi i za manje-više sve politike u Republici Srpskoj, s izvornom tezom o dva antifašistička pokreta, partizanskom i četničkom. Što je apsolutna laž, koju u tadašnjem muslimanskom kontekstu pokušava na isti način prodati povjesničar Marko Attila Hoare.

Ne postoje, niti su ikad postojali ikakvi drugi antifašistički pokreti i vojske, izuzev partizana vođenih od komunista. Jednako kao što činjenica da je netko na koncu bio žrtva, ne znači da zaslužuje spomenik i zaborav za sve što je radio prije toga.