Mimohod

Ako sam u nešto siguran, to je da ne postoji ništa monotonije od suvremenog hrvatskog nacionalizma. Sve je tu toliko predvidivo, besmisleno i bez sadržaja, točno onakvo kakav je besmisleni nedavno doneseni Zakon o hrvatskom jeziku i kakav će biti mimohod koji se održava u danu nastajanja ove kolumne. Blijeda i potpuno besmislena kopija jednako besmislene vojne parade koju je svojevremeno na Jarunu organizirao Franjo Tuđman. Nominalno, sve to skupa je zamišljeno da služi bildanju nacionalizma, homogenizacije i antisrpskih sentimenata s jedne strane, dok bi s druge strane trebalo pokazati snagu vojske, koja upravo iznova uvodi obavezno služenje vojnog roka. U stvarnosti se nema gdje dalje bildati nacionalizam, niti antisrpski sentimenti mogu biti izraženiji, kao što ništa neće zamagliti čitav niz afera i nerazjašnjenih smrti u vojsci u posljednje vrijeme, pa i potpunog nedostatka bilo kakve suvisle obrambene politike.

Da stvar bude banalnija i napornija, pobrinuli su se praktično svi mainstream mediji, s HRT-om na čelu, koji već danima nemaju nijednu drugu temu od mimohoda i potpuno nevažnih pitanja tko će sve na njemu nastupiti i hoće li, npr. biti konjice ili neće, hoće li predsjednik zemlje i ministar obrane sjediti zajedno ili neće, je li gramatički ispravno koristiti mimoplov i mimolet ili nije i sl.

Objektivno govoreći, niti Hrvatska kao država, niti hrvatsko društvo u cjelini, jednostavno nemaju više pojma što bi sa sobom generalno, niti kako bi se postavili prema ozbiljnoj promjeni u svjetskoj geopolitici, pa se u nedostatku bilo kakvih suvislih ideja vraćaju provjerenom nacionalizmu iz devedesetih. Da paradoks bude veći, sve se to događa u srcu turističke sezone, čime vojna parada izgleda još više izgubljena u vremenu i prostoru, a ovolika medijska opsjednutost tom temom posve tragikomična.

Jedino komičnije od toga zvuče oni ljudi koji sve to ozbiljno shvaćaju i također se danima bave mimohodom kao glavnom temom. I, naravno, jednako je komičan Aleksandar Vučić sa svojom preporukom državljanima Srbije da od 1. do 10. augusta ne idu u Hrvatsku, u nadi da će konačno uspjeti skrenuti temu s rušenja nadstrešnice u Novom Sadu i protesta kojim građani traže raspisivanje izbora.

Istina je da se ove godine obilježava okrugla trideseta godišnjica Oluje, zbog čega bi ovolika tematska preokupiranost možda i bila razumljiva, kad scenarij ne bi svake godine bio isti i kad kompletna vladajuća politika, skoro sve braniteljske udruge i dobar dio mainstream medija, te Katolička crkva u cjelini, ne bi uporno održavali rat živim, kao da se okončao jučer i kao da Hrvatska nije u njemu pobijedila.

Jedna od društveno najvažnijih i najbolje napisanih knjiga u suvremenoj Hrvatskoj svakako je knjiga Slavka Goldsteina “1941. Godina koja se vraća”. Ali definitivno bi netko trebao napisati knjigu s naslovom “1995. Godina koja ne odlazi”.

Ovaj teško objašnjiv paradoks takav je iz razloga što bi plansko pumpanje nacionalizma i opća mobilizacija društva valjda trebalo služiti nekakvoj svrsi. Međutim, kao što je iz svega jasno, ni svrhe, niti cilja, već odavno nema, ako ne računamo želju krajnje desnice da u društvu ne postoje više ni Srbi ni ljevičari, ali to nije tema čitave priče.

Hrvatska, zemlja koja je postigla sve što je zacrtala početkom devedesetih, što ono pozitivno, ali i ono negativno, poput bitnog reduciranja Srba u njoj, danas potpuno bespotrebno želi izgledati kao mitski brod luđaka koji ne plovi nigdje, a realno ima sve predispozicije za kvalitetan život solidno bogatog društva i zemlje u jednom od boljih i svakako ljepših dijelova svijeta. Zašto je to tako, ostaje misterij za psihologiju.

Jasno je da takav život u prošlosti žele oni koji nemaju ništa novo za ponuditi, a to jesu i Crkva i HDZ, ali je fascinantno kako im, ni nakon trideset godina, još nije dosadilo sve onako kao iz Rambove pjesme: te jedno, te isto.