Milorad, Bakir i korisni idioti

Kada je, u srijedu uveče, reprezentacija Bosne i Hercegovine zaigrala protiv Katara, pred televizorom su bili i oni koji nisu sigurni koliko igrača istrči na fudbalski teren. A kada je sudija odsvirao kraj utakmice, iako još nije bilo sigurno da zmajevi idu dalje, erupcija radosti i veselja proširila se planetom - Bosanci i Hercegovci su slavili diljem svijeta i na svim kontinentima - od Londona i Stockholma do Kine i Novog Zelanda. Jer smo mi, koji u svemu kasnimo, zaostajemo i muku mučimo, svijetu pokazali da možemo i bolje i jače i drugačije. Ne, naravno, nije plasman u nokaut-fazu ni za jotu domaća zasluga, izborili su ga igrači koji su mahom rođeni daleko od ove zemlje, mnogi od njih i silom (roditeljskih) prilika, rasli u drugačijim uvjetima i onda svojom voljom odabrali da se bore za naklonost Sergeja Barbareza, o čijoj se fudbalskoj karijeri sve zna, ali se na ovim prostorima još bolje zna koliko ga domaći narativi i podjele naprosto ne zanimaju. Pokazao je to i na ovom prvenstvu, darujući reprezentativni dres talentiranim, borbenim, hrabrim momcima, koji će ostaviti srce na terenu. Srca političara nisu izdržala, a i kako bi - kada oni nisu vijest! To je nedopustivo u psihama junaka čiji se talenat mjeri radikalizmom, borbenost stepenom prijetnji koje su u stanju osmisliti, a hrabrost količinama gaženja zakona koji im se nađe na putu, dok svojim odanim poslušnicima šakom i kapom dijele tendere i ostale ovozemaljske radosti, jer je to najbolji put da uvesele i sebe i svoje bližnje, podebljaju kretnu i stacionarnu imovinu i obezbijede i praunučad.

No, da nisu za baciti, da imaju i taktiku i spremu da bljesnu, demonstrirali su nam usred najveće reprezentativne radosti lider SNSD-a Milorad Dodik i njegov arhetipski neprijatelj s čela SDA Bakir Izetbegović. Oni, koji su se hvalili decenijskom netrpeljivošću tokom koje ni riječ nisu prozborili, od prošle godine i javno priznaju kontakte. U izbornom vremenu to je višestruko korisno, mogu da se čuju, da se posvađaju, da se izvrijeđaju, da u igru ubace i mudžahedine i silu i psovke i mrsko Sarajevo, da ukrste argumente ko je veća štetočina, šta god treba, važno je da naprave dramu koja će i jednog i drugog vratiti na top-listu vijesti dana, kako bi narod s obje strane mobitela shvatio da su njihova junačka prsa ušuškana u signale iz kojih padaju teške riječi i još teža obećanja. U tih sedam minuta degutantne priče, bilo je i entiteta i Daytona, i klanja djece u Gazi i genocida, ali i smijeha i pozdrava Sebiji. Inicijator je bio Milorad, jer je Bakir prvi počeo, a on se onako ugrožen mora braniti, naravno, ni Bakir mu nije ostao dužan. On je svakako u nastupu na Federalnoj televiziji buzdovanom udario na sve što se kreće: očitao lekciju i Sabini Ćudić i Michaelu Murphyju, prva je kriva što je živa, drugi što je prisustvovao razgovorima o izmjenama Izbornog zakona koje je Izebegović prihvatio, pa se kao i uvijek predomislio, o OHR-u govorio baš kao da je on visoki predstavnik, ljevicu opalio desnicom, pa onda pozvao SDP da zajedno vladaju, Dragana Čovića priupitao zašto ponovo izložiti Hrvate i Bošnjake sukobu (?!), Dodika - ako ćemo pravo - pripazio tezom kako za njega zakon ne važi (zaboravio i na presudu i plaćenu godinu zatvora), a najjače oružje ostavio za svog protukandidata dr. Denisa Bećirovića, za koga je - vjerovali ili ne - Izetbegović ustvrdio kako samo priča?! On, koji je dva mandata potrošio u Predsjedništvu države, niti jednom riječju nije imao šta kazati o svojim podvizima iz tog perioda, a ako ćemo pravo, niko se živ ne sjeća niti jednog njegovog djela, za razliku od dr. Bećirovića, koji je zapravo uradio ono o čemu je Izetbegović samo pričao: izborio se za planetarno priznanje 11. jula kao Međunarodnog dana sjećanja na genocid u Srebrenici. Istina, nije Bećirović napravio Cvijet Srebrenice koji danas stoji u parku UN-a u New Yorku, ali je pokazao da zna kako okupiti tim - ministra spoljnih poslova, ambasadora, reisa, direktora MC Potočari - dovoljno snažan, jak i moćan da tri decenije kasnije, u svijetu toliko bremenitom ratovima da su oni naši iz devedesetih i zaboravljeni, Ujedinjeni narodi izglasaju Rezoluciju čija je težina mjerljiva jedino sa angažmanom Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije i čija je presuda i bila osnov ovom važnom i nadasve značajnom događaju.

Zašto je Izetbegoviću Srebrenica nebitna? Odgovor je prost, Srebreničani ne glasaju za bošnjačkog člana Predsjedništva, što lidera SDA jedino i zanima, kao sigurna karta za vlast nakon oktobra, kada bi da se vrati tamo odakle je upravljao svojom partijom, pravio razdore i svađe među Bošnjacima, stavljao partijski interes daleko iznad državnog i najmanje se bavio onim što je u opisu posla Predsjedništva - ispunjavanjem ciljeva spoljne politike. U Izetbegovićevom slučaju to je apsolutno ignorirano - u Bruxelles je išao samo kada je morao, Washington zaobilazio u širokom luku, hvalio se jedino prijateljstvom s turskim predsjednikom Erdoganom kojeg je promovirao u familijarnog kuma, ne osvrćući se na euroatlantske integracije i sva druga dokumenta trasirana kao put Bosne i Hercegovine. Njemu je Predsjedništvo trebalo za ovo što nam opet demonstrira svađama s Dodikom - da se samoproglasi za prvog u Bošnjaka. To je sigurna karta da bude bošnjački Dodik, što je bjelodano jasno i iz lista SDA koje su ovih dana procurile u javnost i na kojima, koliko god to nekome izgledalo nestvarno, državnu listu nosi Haris Zahiragić! Zahiragić je Bakiru ono što je Dodiku Sanja Vulić, pa već sada se možemo početi spremati za tešku debatu iz najvažnijih parlamentarnih klupa - čiji je bog jači, Sanjin ili Harisov. Autoritarizam Dodikove vlasti, koji je Čović preslikano koristio godinama i na čijim lovorikama suvereno vlada HDZ-om - otuda i onoliko gubljenje svake kontrole kada se ukazao Zdenko Lučić, kao kandidat hrvatske petorke - Izetbegoviću je bio ideja vodilja da pospremi stranku kojoj je danas upravo Zahiragić i lice i naličje. Ko ne vjeruje, nek’ potraži na listama - recimo - Safeta Softića, jednog od najvrednijih i najreprezentativnijih kadrova SDA, koji je bez sumnje bio i najjača partijska spona sa Islamskom zajednicom i Rijasetom. Njegova je (politička) sudbina praktično zapečaćena još onomad, kada mu je lider SDA prijateljski sugerirao - kao uostalom i još nekolicini prisutnih - da se ugledaju na Zahiragića?!

To je ta SDA koja Izetbegoviću treba. Da je i on svjestan toga, pokazuje primjer Mirsada Zaimovića, još jednog od onih kadrova stranke koji su znanjem, pameću, ugledom među ljudima na terenu, gradili političke karijere. Zaimović je nositelj liste za državni Parlament u Zeničko-dobojskom kantonu, tamo gdje - objektivno - SDA ima najjaču konkurenciju. Zaimović je, oduvijek, partijski prijedlog iz baze i jedan od onih kadrova kojima ne trebaju društvene mreže za promociju, uzda se u djela i odnose s ljudima, a ne u bojno polje radikalizma svih boja. Taj radikalizam s društvenih mreža, te svađe, podjele i zadržavanje Bosne i Hercegovine što dalje od evropskog puta specijalitet su na kome već sada ljuti telefonski neprijatelji Mile i Bakir prave svoje računice. Jer takvu BiH hoće. U kojoj nema pobjeda i radosti, samo partijske proslave kada i ako ih šef odobri. Cijelu BiH u kojoj je svaki prvi neprikosnoven. I zato će učiniti sve. Ovaj je put, u te svrhe, Dodik rekao da je Bakir njemu korisni idiot, sutra može biti i obratno, jer su i Izetbegoviću i Čoviću i Dodiku birači najkorisniji idioti, oni na čijim glasovima kane vladati dok navodno telefonski ratuju. A dok je tako, djeca u čije se pobjede možemo uzdati, rađat će se daleko od ove zemlje. Ali će naše autokrate svaki dan inkasirati kao da su na najvećim fudbalskim smotrama. Zabijajući golove u budžete.