Mi smo već sutra ako sutra postoji

Kako je divno imati instituciju koja se sprema za eventualnu katastrofu, (ne)moguće nesreće, koja misli unaprijed, puno unaprijed, koju ništa ne može iznenaditi. Rijetke su takve. Neko bi pomislio da mi i nemamo takvih. Ali, varaju se svi koji tako misle, jer pored čovjeka koji je sutra (“Ja sam čovjek koji razmišlja o sutra. Ja sam čovjek koji je sutra, ja sam već sutra, to znači ja danas nisam”, Ramo Isak, ministar unutrašnjih poslova FBiH) imamo Zavod zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo koji je prekosutra, zakosutra, za godinu, dvije ili nikada. S budžetom većim za 122 miliona u odnosu na prošlu godinu, koji u 2025. iznosi 785 miliona KM planirali su svašta, i moguće i nemoguće, ali svaka marka je pomno planirana i ugrađena, pa čak su dva miliona planirana za izgradnju server-sale i nabavku opreme za tu pomoćnu server-salu u slučajevima katastrofa. Kada nemamo ni u šta danas uložiti, kada nismo imali u šta jučer uložiti, kada nam nigdje ne gori, lijepo je imati pomoćne ovakve i onakve server-sale, za koje niko ne zna čemu služe, jer se i dalje većina poslova obavlja “pješke”. Ali, to nije sve. Planirano je i 65.000 KM za nabavku automobila, za dodatne licence 1.115.000, a uz to i za najam licenci 364.000 KM.

Sve ovo pacijentima vjerovatno treba, samo oni to ne znaju. Jer da znaju, pitali bi nekoga i odakle 91 milion KM prenesenih sredstava iz prošle godine, je l’ ih to prošle godine nismo imali u šta uložiti? Možda i nismo. Sve je u našem zdravstvenom sistemu funkcionisalo, išlo kao po loju, ništa se nije čekalo mjesecima, niko nije imao potrebu ići u privatne ordinacije, svih je lijekova i reagensa bilo, nije nedostajalo ništa, samo pacijenti to ne znaju. Možda i ne trebaju znati. Kao što ne trebaju znati ni zašto su 30. 12. 2024. na Klinici za onkologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu nedostajali Erlotinib tbl, Anastrazol tbl, Flurouracil amp, Eligard 45, BCG amp, Flutamid tbl, Sandostatin lar 30 mg. Sličan ili identičan spisak je mjesecima unazad. Na listi citostatika nedostaje 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7 citostatika. Nedostaju životno važni lijekovi. Lijekovi koji nemaju zamjenu. Lijekovi koji liječe karcinom, a ne prehladu ili gripu. Ovih je sedam citostatika uže za koje se drži nekoliko hiljada pacijenata. Nedostaju lijekovi koji će nekome produžiti sat, dan, mjesec ili godinu života, ali će rijetko koga izliječiti. Znate zašto?

Zato što su onkološki bolesnici u Bosni i Hercegovini pod rafalnom paljbom nedostajanja od prvog dana želje za izlječenjem. Zato što su izloženi stresu koji, da se može izmjeriti, iznosio bi nebeske visine. Zato što nas svakodnevno bombarduje rečenica da nema citostatika, nema pametnih lijekova, nema otopina za infuziju, nema vitamina, nema minerala, nema doktora, nema aparata, nema termina, ali nema ni plata, nema toplog obroka, nema para, nema ništa, pa na kraju, kada se meci više ne mogu podnijeti, neko će pomisliti neka nema ni života, spustiti ruke niz tijelo i čekati završni udarac. A završni udarac dođe kada se mozak više umori od razmišljanja kako i gdje nabaviti lijek, kako zaraditi za njega, koliko čekati eventualnu refundaciju (ko ima sreće, pa se lijek može refundirati), kako obezbijediti osnovnu hranu, kako platiti račune, kako bolestan otići na posao jer moraš zaraditi, kako kupiti djetetu farmerke, kako... Hiljadu kako, hiljadu nikako i stotine hiljada zašto? Zašto nema? Zašto ne može? Zašto čekati? Zašto moliti?

Ne vrtite nas više u labirintu javnih nabavki, tendera, propisa, pravilnika, naručilaca, isporučilaca, jer mi više snage za labirint nemamo. Samo želimo da kao svi pacijenti u svijetu nemamo nikakvu potrebu da znamo ko su nam ministri i ko su nam direktori zavoda, nemamo nikakvu potrebu da znamo procedure refundacije, nadležnosti i propise. Mi želimo da se liječimo, da nam se aplicira lijek koji onkolog propiše i da idemo kući i mirujemo poslije terapije. Uživamo sa svojim najbližim. Nemamo više snage poslije terapije da kopiramo nalaze, recepte, CIPS-ove, lične karte, nosimo na protokole i sazivamo prijatelje koji možda poznaju direktore i ministre da poguramo molbe. Nemamo snage da “ganjamo papire”, zovemo apoteke, idemo ranom zorom na autobuske stanice po lijek. Nemamo snage da dižemo kredite koje ne znamo ko će vratiti. Nemamo snage da se borimo, mi želimo da živimo!