Krajnje je vrijeme da pogledate čovjeka
Eldina Zolj-Balenović
Prvi dani septembra zamirisali su na jesen. Prve kapi kiše označile su kraj još jednog ljeta. Zašuštalo je žuto lišće pod nogama, sjeverac se uvukao u krošnje drveća. U krošnje drveća tek sad, a u brojne duše odavno. Za većinu porodica došao je i kraj odmora, ljetovanja, putovanja, pisanja najljepših, najsretnijih porodičnih uspomena.
No, za porodice onkoloških pacijenata ne. Sjeverac je u njihovim dušama odavno, oko srca zima ne prolazi. Njima je svejedno da li napolju sunce grije ili kiša pada. Njima je svejedno koje je godišnje doba, mjesec u godini, da li je dan ili noć. Njihov život se vrti ukrug oko jedne tačke, a ta tačka je preživjeti karcinom.
Čitajte kolumne Eldine Zolj-Balenović:
Da li se iko, ikada, od ovih silnih političara, predstavnika vlasti na svim nivoima zapitao gdje i kako odmaraju teško bolesni građani? Ustvari, odmaraju li uopće? Da li se iko od njih zapitao kako žive, kako provode raspuste, odmore, ljetovanja, zimovanja porodice onkoloških pacijenata? Kakve životne priče oni pišu? Da li im je od silnih problema ijedna strana ostala prazna i mogu li priuštiti da barem jednu rečenicu ispišu relaksirani, sretni, nasmijani sa neke lokacije a da to nije dnevna bolnica, onkologija, apoteka?
Treba li predah i njihovoj duši, trebaju li njihove oči gledati išta drugo osim bolničkih hodnika, trebaju li njihove noge koračati pjeskovitim plažama, šetnicama kroz borovu šumu ili se trebaju zadovoljiti činjenicom da su živi?
Od posljednjeg školskog zvona prošle godine, do prvog školskog zvona ove godine djeca onkoloških pacijenata imaju ravnu liniju. Niti su gdje bili, niti su šta radili, niti su išta mogli i, što je najtužnije, niti su išta htjeli. I djecu je, nažalost, život istrenirao i naučio da ništa neće i ne žele, da im ništa ne treba, jer znaju da ne mogu, da će zafaliti za lijek, za vitamin, za čaj, za kompresivni rukav, za protezu, za... život.
Život kompletnih porodica onkoloških pacijenata se sveo na stalnu borbu za citostatik kojeg nema, za vitamine, suplemente, malo bolje nalaze, malo duže života. Život se sveo na borbu za svaki novi dan u kojem ćemo imati jedni druge. I ništa drugo nije važno, ništa drugo ne treba, bez svega se može.
No, da li se bez svega može i kako može ili je kako mora? U državi u kojoj se “nismo nadležni” koristi za sve ljudske potrebe, za sva osnovna prava teško je očekivati da je negdje nekom predstavniku naroda ili vlasti palo na pamet da se zapita kako i od čega žive porodice onkoloških pacijenata koji se liječe godinama. Jer, jednom onkološki pacijent, uvijek onkološki pacijent. Poslije dijagnoze karcinoma, nikada vas više neće zaboljeti glava da nećete pomisliti na metastazu na mozgu, nikada vas više neće zaboljeti koljeno da nećete pomisliti na metastazu kostiju, nikada se više nećete nakašljati a da ne pomislite na metastazu na plućima. Nikada više život nije i neće biti isti.
U našoj državi, u kojoj niko ni za šta nije nadležan, skoro svakodnevno čujemo kako se za bolje plaće, više prava bore uposlenici brojnih institucija i ustanova, čujemo kako se pregovara sa vladama i vlastima o višim koeficijentima, usklađuju plaće sa troškovima života. Čujemo kako se donose uredbe o isplati pomoći poslodavca, isplati regresa. U prava na dječiji dodatak upisuju brojne kategorije, među kojima su i porodice sa troje i više djece bez finansijskog cenzusa. Samo, niko da predloži, da se zapita, da vrisne i barem vriskom pokuša osvijestiti nesvjesne. Šta je sa bolesnim, običnim ljudima? Ima li iko ko je nadležan da brine o bolesnim, običnim ljudima? Ima li iko kome smo mi na pameti?
Ima li iko svijest, um i razum, ima li iko glas, ima li iko da zavapi da se do neba čuje?
I poštedite nas molim vas velikih obećanja u narednih 20-ak dana, jer poslije 6. oktobra i obećanja će zamuknuti.
Danas prazno zvuče priče o asfaltiranju ulica, pravljenju parking prostora, obnovi fasada na objektima, izgradnji dječijih parkova, trotoara i novih šetnica, rekonstrukciji vodovodne i kanalizacione mreže, otvaranju novih škola i vrtića, jer ništa vam to neće trebati kada nestane ljudi. A ljudi nestaje, htjeli vi to vidjeti ili ne... Iz dana u dan sve nas je manje. Krajnje je vrijeme da se osvijestite, probudite i pogledate čovjeka.
